Sretan vam prvi dan jeseni :-)
Inače nisam ljubitelj datuma i ne volim tu stalnu ljudsku potrebu da se ravnaju po nekakvim danima kad su nešto velebno postgli (iako svoj rođendan smatram jako bitnim datumom, jer, trebalo je truda i volje nešto ovakvo donijeti na svijet :-))
Ali ove godine nekako sam jedva dočekala ovaj današnji dan. Prvi dan jeseni... I to iz više razloga.
Sjećate se kako su do prije par godina stvarno POSTOJALA godišnja doba? I kako su postojale one fine nijanse prelaska iz jednog u drugo? E, pa to mi fali. Fali mi polagano skraćivanje dana, postepeno padanje temperature i polagano izvlačenje dugih rukava iz ormara (jebi ga, ipak u Dalmaciji treba razdoblje prilagodbe za dane kad bura počne zviždat, pogotovo u Sinju - a ni Zadru nije mane...), i najviše od svega, fali mi vatromet boja koje samo jesen može proizvesti...
Zadnjih par godina prekasno primjećujem prekrasne žarkocrvene listove koji lagano prelaze u smeđe i onda fino popadaju na tlo da bi meni priuštili moju drugu omiljenu zabavu: šetnju kroz opalo lišće (po mogućnosti u društvu ako je društvo pravo, inače ništa), i onaj vječni komentar: Vidi, jesen je...
Eto, svitu moj. Kao što i priliči vječnim optimistima poput gorepotpisane, nadam se da ću ove godine doživjeti potpuni performans jeseni prije nego se zavučem u skafander pod naletima bure, i da će moje šetnje kroz lišće potrajati malo duže nego prošlih godina, i da će društvo biti baš ono pravo, i da...
i tako dalje, i tako bliže, i tako dosta je bilo...
