|
(u pozadini svira)
1. (tatina strana obitelji)
Baka je oboljela od raka dojke, zahvatio je kosti, umrla je u 38. godini života. Njena najstarija sestra umrla je od raka dojke nedugo nakon nje. Njena je najmlađa sestra prije 8 godina odstranila obje dojke zbog raka. Rečeno je ako se za 5 godina rak ne vrati, izliječena je. Ove godine rak se vratio, jetra i kosti. Svaki dan joj može biti posljednji. Teti je prije dva tjedna dijagnosticiran rak dojke.
Tata se boji za mene i sestru.
Pronašla sam prošlogodišnju čestitku za Božić od najmlađe bakine sestre i rasplakala se kao što dugo nisam ove godine. Spremila sam čestitku u novčanik da ne zaboravim, ušila bih si ju ispod odjeće da mogu, da uvijek bude blizu mom srcu. Ali nekad stvari ne idu tim tokom.
Isti taj dan smo pričale preko Skypea, ona i ja. Hvalila se novom perikom što ju je kupila. Pitala me izgleda li moderno kad ju stavi na glavu, marame joj već idu na živce jer se osjeća staromodnom.
Nije problem perika. Problem je što svi želimo nasmijati jedni druge jer osjećamo da moramo biti hrabri jedni za druge, a ja bih najrađe sjela i plakala njoj pred Skypeom i rekla joj da mora živjeti još dugo godina, i poslati još tisuću božićnih i rođendanskih čestitki…
MORA.
(tuga)
2. (mamina strana obitelji)
Sinoć sam pričala s bratićem i prvi puta ga vidjela, istinski vidjela; gnjev koji čuva u sebi, pizdarije koje trpi, obaveze koje preuzima na sebe. Između svih psovki, ljutnje izražene pokretima ruku, mojih nogu koje su se tresle, zaključili smo da se razumijemo bolje nego ikad, da se vidimo.
Ni sam više ne zna objasniti kada je to točno sve u obitelji krenulo nizbrdo, što je bio uzrok tome, ali je krenulo nizbrdo i nitko to više ne može zaustaviti, nitko se više ni ne trudi to zaustaviti, nitko ne govori ono što bi trebao, nitko ne gleda…
Bratić je odlučio više ne trpjeti ništa osim samog sebe. Odlučio je otići u vojsku, i na proljeće odlazi. On ima tu mogućnost.
Želim i ja otići, dugo to već želim, ali „Sullivan, ti moraš ostati i biti glas razuma, završiti faks i napraviti nešto od sebe da bi napravila nešto od njih“, NE ŽELIM.
Želim i ja otići, želim otići s njim, otići negdje drugdje, OTIĆI, ne trpjeti, želim i ja imati tu mogućnost, zašto ja nemam tu mogućnost? Zašto se meni neće tolerirati moja žuta minuta, moj žuti život?
Želim mu da ode i napravi od sebe najboljeg sebe kojeg može, ali ne želim da ode i ostavi me samu, ne ostavljaj me samu…
3. (ja)
Rekao si da si tu, da ti govorim sve, EVO GOVORIM TI I NE POMAŽEŠ MI
(gnjev)
Umorna sam. I ove obaveze što si ih tovarim na leđa me pritišću tako jako da poželim leći i nikad se ne ustati. A ne smijem; zbog sebe, zbog sestre i dva bratića koja vjeruju u mene. Umorna sam od straha koji me izjeda pri pomisli na budućnost, pri pomisli na fakultetske diplome kojima ću moći brisati podove jednoga dana jer se više ne vidim u fakultetu kojeg sam toliko silno željela upisati. Ne vidim smisao u onome što radim pa mi je jednostavnije zatrpati se knjigama, ispuniti vrijeme nemilosrdnim učenjem, ispuniti indeks peticama i ne prihvaćati ništa manje od toga jer ne znam što želim i što mogu s tim glupim ocjenama koje ne znače nikome ništa.
Je li normalno osjećati se tako?
Je li normalno biti ovoliko umoran, a opet imati energije biti toliko gnjevan prema svemu?
Nekad se pitam hoću li sve dijelove sebe koje sam poklonila drugima ikad dobiti natrag.
Govorim jezikom kojeg nitko ne razumije.
(ovaj post nema puno smisla, ali nemam ni ja)
|