|
(dok u pozadini svira njegova)
„Razmišljao sam, znaš? Da me netko u ovom trenutku, u ovakvom stanju, upita koja je moja najveća želja, bez razmišljanja bih rekao da je to bijeg. Vjerojatno od samog sebe. Umrijeti je lako, ali za život je potrebna hrabrost.“
Stela je pokušala nešto reći, ali je dlanom prekrio njena usta, lagano joj prebirući prstima po čeljusti, kao da je najfiniji porculan, a ne obična ljudska koža.
„Danas. Sam. Naučio. Prihvatiti te. Od glagola biti.“
Odjednom ne može više povezivati. Riječi su isprekidane, kao da iza svake stoji crna mrlja u obliku točke.
Njegova duša, ukoliko ju je uopće imao, je planirala odletjeti iz ovog pakla u koje mu se pretvorilo tijelo. Pribrao je zadnji atom snage koji mu je ostao da sabere misli.
„Ja sam otužan i slab, toliko otupio od traženja pravih riječi kojima bih ti opisao koliko te volim.“
Stela je osjetila suze kako joj se žare na obrazima; od ledeno hladnih postajale su užareno vruće i sustizale jedna drugu, kao da su mlaz vode koji teče iz slavine.
Njegova krv se zgrušavala munjevitom brzinom; od crvene je postajala ljubičastom. Ne vidi ju, ali ju vidi. Sušeći se, ponovno ga prekriva. Osjeća kipuće valove kako se šire u koncentričnim krugovima. Najžešća bol koja može postojati pojavi se niotkuda. Kao da su ga otvorili nožem, od grla do pete, a potom uronili u alkohol za dezinfekciju. Njegovo srce eksplodira, osjeća to. Samo ga prsni koš zadržava da ne odleti zajedno sa sovama i šišmišima koji su kružili iznad njih.
Svaki ga milimetar tijela užasno svrbi.
Lopatice su mu užarene. Kao da ih je netko stavio na peć i ostavio tako.
Nešto ga probija iznutra.
Koža mu se skida, kao da je zapela na kakvu oštricu.
On ne diše više.
Ne vidi više.
Ne čuje više.
Ne osjeća više ništa.
Apsolutno ništa.
Stela plače.
I tada, kada je pomislila da ih je cijeli svijet napustio, ostavio ih da umru prljavi, bijedni, tiho i u samoći, nečije ruke zgrabile su ju za ramena i ona ugleda lice, više njih. Imali su na sebi bijele odore, čiste, onako čiste kakva njezina duša nikad neće biti. Obraćaju joj se, miču ju od Filipa, a ona ne zna zašto.
„Nemojte mi ga uzeti, molim vas! Filipe!“ vrištala je u očaju. Zarila je glavu u prsa neke žene koja je omotala debelu jaknu oko njenih ramena.
Filip je vidio samoga sebe u snu; nije bio nikakav anđeo obasjan božanskom svjetlošću, samo običan čovjek u svojoj uobičajenoj odjeći. Pred njim stoji nekakav gospodin, ne vidi mu tijelo, ali zna da su mu oči bijele poput oblaka na nebu. Upita gospodina želi li od njega, od Filipa Podvojenog, skrojiti arhanđela. No gospodin sklopi oči i mirno odmahne glavom, obraćajući mu se melodijom – iako se njegove usne uopće nisu micale. Rekao mu je kako je revolucija za njega gotova i nježno ga dotaknuo po ramenu. Tada je sve bilo gotovo.
Ispisala sam cijelu knjigu o tome, pomiješala nas 10 u njih 4, morala sam to napisati, izbaciti to iz sebe, naivno sam mislila da ću tako to ostaviti iza sebe i krenuti dalje, a zapravo sam se samo sjebala, sada ste zauvijek tu sa mnom.
Rekli su mi da si mi umro na rukama, ja se zbilja ne sjećam, stvarno sam se trudila izbiti si to iz glave i više ne znam jesi li umro nakon što sam te uzela u ruke, kad su te strpali u kola Hitne pomoći ili si već bio mrtav kada sam te primila u naručje, ali sjećam se, kad su mi te uzeli iz ruku, znala sam da te više nikad neću vidjeti.
I nisam.
Ja sam tada imala samo 15 godina i sjećam se, vrištala sam kao da mi je 5, sjećam se tvoje krvi na svojim rukama, sjećam se da sam progutala sve suze što sam imala za isplakati, sjećam se da me je boljelo u duši toliko jako da mi se povraćalo, sjećam se da sam rekla „15 mi je godina, a već sam umrla“, nije li to strašno učiniti nekome tko je još dijete, ja sam bila još dijete, a vi… tada sam rekla da vas mrzim iz dna duše, mrzim vas i krepali svi kao on dabogda; da sam znala da će dvojica od vas zbilja umrijeti u samo 3 mjeseca razmaka, možda to nikad ne bih rekla, ali ovako… nemate pojma koliko sam vas mrzila, a voljela, a mrzila, a…
U mojoj glavi to nekako ovako izgleda, izbačeno na papir i dovedeno u red. Lakše je bilo dovesti riječi u red nego samu sebe. Samu sebe nikad neću dovesti u red. Nakon ovoga, sranja su se samo redala jedno za drugim, a ja postajala sve više tupom, sve više nevidljivom, sve više praznom…
Kažu oh tako bitni ljudi droga je super, svima je to baš simpatično; nije ni super ni simpatično kad ti se netko predozira i krene umirati, a da ti to ni ne znaš, već samo stojiš i misliš 'proći će, samo ga je lupilo, samo malo halira, proći će'. Neće. Nije simpatično. Grozno je. UŽASNO JE.
Bila sam mirna sve ove godine, začepila taj ventil negdje duboko u sebi, ali…
Samo čekam dan kada će sve to prestati.
I tako je teško…
…zato što sam u ovih malo godina što ih imam doživjela i preživjela stvari koje neki ljudi neće nikad, i koje ne želim da ljudi dožive ikad.
…zato što sam pokušala čak samoj sebi oduzeti život tri puta. Kriti od roditelja sve to bila je najteža stvar u mom životu, nikad nisam ulagala toliko truda ni u što u životu kao u skrivanje od njih. Čudi me što sam uopće uspjela, jer sam toliko puta pomislila da sam na rubu, da ću puknut, evo baš sada, sad je došao taj trenutak, evo ga – ali nikad nisam puknula. Imala sam doduše jedan živčani slom jednom, rekla sam da je to od stresa zbog mature, popušili su.
Najveći uspjeh u životu mi je to što nikad nitko nije posumnjao kakvo sam smeće od života imala, i kakvo sam smeće od osobe postala, ali eto.
I nikad nikome nisam rekla za ovo, nikad nisam pričala, nikad nisam pokazivala da se u meni krije rupa, rupa a u njoj bomba.
Bolje je da ljudi misle da sam nešto drugo, da sam sve, samo ne ono što zbilja jesam – bez kontrole.
Najveći dekadentu od svih, prošla je još jedna godina bez tebe.
15. 12. 1989. – 07. 09. 2008.
|