Counting.

Posljednjih dana razmišljam o tome kako nisam ispunila neka svoja obećanja.
I posljednjih dana me to na neki sentimentalni način tjera u plač.

Ti, sjeno mojih najgorih dana,
koji uvijek nekako spretno visiš iznad moje glave i klatiš se o moju kosu, poslušaj me dobro jer želim da ovo bude posljednji puta da ti se obraćam.

Stvari se događaju baš onako kao što si rekao da hoće. Jednog dana.
I to je sada. Proteklih dana.
Danas.
Sutra.
I hoću da prestane. Hoću da prestaneš.

Sjetila sam se kako si me jednom davno, vrlo često, molio da te ne ostavim samog. Vrištao si, derao si se, trgao si stvari, grebao si svoju kožu, moju kožu, nisi htio ostati sam.
Jednom davno si htio da isto to ja vičem tebi, ali jednom davno ja sam grebala nečiju tuđu kožu.
Dan danas ne znam tko se koga više bojao – ti mene ili ja tebe.
U tvojim se rukama krila snaga cijele jedne vojske, tvoj grubi stisak nekad bi na meni ostavljao modrice po nekoliko tjedana.
Nekad nisam znala razlikovati ljubav od bijesa u tim modricama.
Nekad nisam znala razlikovati ljubav od bijesa u tvojem pogledu, u tvojim riječima. Ljubav se znala tako lako iskriviti u strah.
Možda si se ti ipak bojao mene u većoj mjeri nego ja tebe.
Ja tebe nekad nisam trebala. Nekad sam ti sipala poljupce po očnim vjeđama iz pukog automatizma.
I toga si se najviše bojao. Da je sve postala rutina.
A postala je.
Vikali smo jedan na drugog iz navike.

Ustvari ste tako slični, tako isti, tako…
Ima tvoju kosu, ima tvoje oči. Ima tvoj pogled kad se naljuti.
Ima tvoju snagu kada iskaljuje svoj bijes na meni.
Ima tvoju bol iskrivljenu na mojim rukama, na mom vratu.
Ima tvoje riječi što ih umeće meni u kosu.
Ima stotinu istih demona pod svojom kožom, kao što si ih i ti krio ispod očnih vjeđa još u vrijeme dok sam te spremala na spavanje.
Ima isto ono malo uplašeno dijete u sebi kao i ti, izvlači onu istu majku iz mene.

A ustvari…
U toliko je stvari mnogo bolji od tebe.
Ima nježnost koju ti nikad nisi znao pokazati. Njegove ruke su sigurna luka, tvoje su bile kula od karata.
Njegovo šaputanje je lako poput magle što mi se u jesen provlači kroz prste.
Njegove kretnje su meke kao plahte po kojima se valjamo, njegovi poljupci med što mi se topi na jeziku.
Kod njega jasno vidim što je ljubav, a što bijes na mojem tijelu.
Razumije postupke unaprijed. Jednostavno zna kada je vrijeme da se maknem od njega, zna kada ga trebam ostaviti. Nikad se ne pita je li to posljednji put.
On stvara tišinu koja me smiruje.
Njegova ramena ne gube ravnotežu. Moja ramena utapaju njegove poljupce.
Njegove ruke prepoznaju moje drhtaje.
On zna kada treba stati.

Ljubav je nekad drugačije izgledala, drugačije se izgovarala. Ljubav je nekad bila tvoj lik.
Nekad.

Ostavljam te.

Jednom su moje usne izrekle da volim agresiju u tebi
kada je usmjerena prema meni,
iako zapravo nikad nisam vjerovala u to.

Sad ću ti objasniti zašto mi je tvoja agresija ponekad potrebna, potrebnija od moje.

Dogode se stvari, velike stvari, male stvari, ali ipak stvari zbog kojih se nekada umanjim i zabrinem, rastužim i rasplačem, utihnem i zaspem.
Dogodi se nedavno. I stane.

Dogodilo se to da sam nakon tri godine pisanja konačno završila s pričom za koju čvrsto vjerujem da će biti knjiga do kraja ove godine. I sva ta euforija me tjera da plačem. Jer sam po prvi puta ispunila svoj dugo željeni san ispravno. I dogodi se ono normalno; bojim se reakcija, bojim se toga da ljudi zapravo uopće zaviruju u taj kutak mene, u život mene i život mojih likova, bojim se da neću uspjeti jer se osjećam kao da sam zapravo tek došla na sami start – bitka za mene tek počinje. I puna sam emocija.
Dogodilo se i to da sam prije dva dana dobila nećakinju. Postala sam teta najslađoj princezi na svijetu i prvi pogled na nju me je natjerao u plač jer je tako malena, krhka, nevina. Upravo prekrasna i ranjiva. I svaki njen pokret, njen uplašeni pogled, njeno cuclanje palčeva, njeno zijevanje, njeno kihanje – apsolutno svaki centimetar nje me je tjerao u plač jer sam bila toliko sretna i zbog njene majke i zbog njenog oca i zbog njenih baka i djedova, zbog cijele svoje obitelji, zbog sebe, zbog svega.

I onda se dogodilo to da je teta iz Njemačke došla u posjet jučer, teta koju naprosto obožavam jer je tako…kao ja, ne znam. Divna je. I onda me pogodi kao grom iz vedra neba da ona nema muža, da je ona starija od moje majke godinu dana, da ona nema muža jer njen zaručnik više nije s nama. A sam Bog zna da sam obožavala tog čovjeka.
I onda se dogodi da za njim krene pravi mali spisak ljudi koji nisu više s nama. Koji, ne znam, nisu vidjeli ružičaste obraze moje male nećakinje. Koji nisu vidjeli njenog oca i majku kako su sretni dok ju drže u naručju. Možda me zato to i pogodilo tako jako – jer smo dobili prinovu u obitelji, a neki članovi iste ju nikad neće upoznati, niti će više pratiti događaje u obitelji, od onih sretnih do onih tužnih.

Dogodi se, između ostaloga, i to da se prisjetim i nekih ljudi koji su i dalje ovdje, ali daleko. Bivši susjedi čiji su životi bili kao moji jer sam ulazila u njih svaki dan po više puta samim time što sam prošetala tih metar i pol do vrata njihovih stanova. Stari tatini prijatelji koji su toliko često bili kod nas da sam ih smatrala svojom familijom; a koji su sada odselili daleko od Osijeka, od Hrvatske…

Dogodi se i to da moram skinuti naočale dok pišem ovo zbog silnih suza što mi se slijevaju niz obraze.
Valjda se takve stvari ponekad trebaju događati. Da osvijeste čovjeka ili nešto. Ne znam.

I zato volim, ustvari trebam, tu tvoju agresiju, taj tvoj gnjev
što ga povremeno iskališ na meni.
Jer nekad sam sklona vjerovati
da naši naizmjenični udarci
i ogrebotine
i negativna energija što ju usmjeravamo jedan prema drugome
imaju neki pozitivan učinak na mene.
Jer me tvoja agresija ponekad smiruje
a ponekad radi nešto drugo. (što samo ti i ja znamo)
Ponekad te zbog toga volim više.
Ponekad te zbog toga želim još više.
Ponekad ti jednostavno želim vratiti istom mjerom
da se natječemo u tome
tko će kome zadati dublji rez,
ali velika istina je u tome
da uživam u tome
baš zato jer zaboravim na stvari poput ovih.
Jer me na taj način voliš i na taj način ja volim tebe
i samo mi to znamo.