|
Pokušala sam sakriti neke djetinje strahove iza tvojih leđa,
tvoje tamne kose, tvojih osmijeha,
tvojih mekih dodira, neočekivanih poljubaca,
tvojih riječi što odjekuju kao porculan kad se razbije.
I tako sam sve brižno skrivala,
svoje tijelo pred tvojim tijelom,
onu mrlju na majici nakon večere kod tebe,
onu glasnu nervozu što je zavijala u mom stomaku u trenutku kad si postavio pribor za jelo,
malo je stvari koje me čine veselom, zapravo.
Posljednjih dana.
Pustio si krivu pjesmu,
rekao si pravu riječ u krivo vrijeme,
podigao si glas za oktavu previše,
stisnuo si me u zagrljaj mrvicu prejako,
nisam ti stigla reći koliko se bojim
svega što mi se dogodilo.
Bojim se toliko jako da sam to zapravo ostavila iza sebe,
ostavila sam onu uplakanu sebe da sjedi u mračnom kutu gdje ju nitko ne vidi,
ostavila sam sve najljepše riječi koje znam zatvorene u knjizi koja negdje skuplja prašinu,
ostavila sam sve da se tako gomila na hrpi koja je prevelika
i počinje biti vidljiva.
I bojim se da ćeš primijetiti da mi ruka zadrhti svaki puta kada ju uzmeš u svoju,
da skrećem pogled svaki puta kada se nagneš nad mene,
da izbjegavam tvoje tijelo,
da je milijun razloga zašto ne mogu slušati radio, zašto plačem na filmove koji bi trebali biti humoristični,
a najviše se bojim da ćeš vidjeti koliko se bojim.
Tebe,
sebe,
Nas,
Sada,
Ovdje.
Znam da znaš, uvijek sve znaš, i tu jednu pjesmu koja me rasplače bez da ju čujem,
i ta sjećanja koja naviru onda kada ne trebaju,
i znam da znaš i znat ćeš dok ti ne izblijedim u sjećanju,
da će On, to vrijeme, Oni, sve – uvijek biti najgori dio mene.
|