Counting.

Ponovno mi priređuješ tišinu kao gozbu apstraktnih razmišljanja.
Ponovno se provlačim kroz tvoju kosu što čuva uspomene.

Navuci zastore, tako da se vidimo samo ti i ja i budemo okruženi sami sobom u ovom prostoru što se beskrajno rastapa pod tvojim glasnim koracima.
Prosipaj riječi na moje tijelo, polagano, nježno, kao da sipaš zvijezde po noćnom nebu.
Gledam te kako si tih i skoncentriran, nostalgija pada na tvoje lijepe vjeđe tako upadljivo, tako si misteriozan, tako si…
Miluj me riječima što ti ispadaju iz džepova i ne ispuštaj me dok ne ispustim posljednji krik. Tvoja ramena će ih ponovno prigušiti.

Rekao si mi jednom kako si iskusio život.
Kako učiniš to? Zubima? Usnama? Jezikom?
Kakvog je okusa život? Je li sladak kao čokolada? Miriši li na marelice? Kapaju li s njega sokovi kao dok jedemo ananas?
Toliko toga me imaš naučiti. Toliko toga ti imam za ispričati.
Toliko još se imamo za voljeti.

Brige sam sakrila pod hrpom listova, stranica i ostalih raznih obaveza. Loše emocije (ili one makar samo mrvicu lošije od naviknutog) sam počela zamjenjivati stiskom vremena u koju sam se što slučajno, što namjerno ubacila, tako da ne stignem razmišljati ni o odlasku na wc, a kamoli o nečemu drugome.
Pa sam se tako pronašla u vrtlogu svega i ničega; jer je sve stalo i ja sam stala, i emocije su stale, i razmišljanje je prestalo.

Zapravo sam dobro, stvarno jesam. Pomalo ljuta, pomalo zabrinuta, nekad plačljiva, ponekad čangrizava, živčana, neispavana, preopterećena. Ali sam dobro. Zapravo sam dobro baš zato što ne stignem razmišljati o tome jesam li ljuta, nervozna, živčana, čangrizava. Dobro sam jer tek ponekad razmišljam o tome jesam li gladna, žedna, piški li mi se, a da ipak odem spavati?

I onda si jučer po prvi puta dam malo oduška, oslobodim se, rasteretim se i uhvatim se kako se smijem; glasno, veselo, bezbrižno, sjetno, zadovoljno. I osjećam se stvarno dobro.
Stvar je u tome što sam jučer imala izuzetno naporan dan. I preko volje se otišla naći sa starim prijateljima iz srednje. I na putu do birca razmišljala samo o tome kako da se što prije izvučem i odem doma spavati.
A na kraju je ispalo toliko dobro da nisam htjela ići doma. Nisam htjela…razmišljati o tome kako mi je sada, kako sam sada, kakva sam sada. Nisam htjela razmišljati uopće. Samo sam slušala i smijala se.
Svaki susret s njim je takav, zapravo. Oduvijek je i bio. I to mi je uvijek bila nekakva svijetla točka u mom odnosu s njima. Jer koliko god smo se ljutili, vrijeđali, svađali, uvijek smo bili isti kada bi se našli na okupu i slavili, čak nam nekada nije ni trebao povod za slavlje. I uvijek bi zanemarili sve i pričali o Nama, o Nama baš takvima kakvi smo kad smo zajedno, sada. I uvijek u takvim trenucima shvatim koliko je lijepo imati takvo nešto, makar se imamo tako rijetko, pogotovo sada.

I tako sam zaboravila na sve; na sve obaveze, na sve loše emocije, na sve brige i obaveze, na sve riječi koje sam prethodno izrekla. Na putu do stana razmišljala sam samo o njihovim licima, o neobaveznosti svega, sebe, njih, nas.

A ipak, možda je i bolje da se nastavim trpati obavezama. Jer manje razmišljam o onome o čemu ne bih trebala. I odušci su slađi kada si ih dozvolim. Ali ponajprije zato što se bojim sebe.