|
(dok u pozadini svira)
Kad bih mogla početi živjeti ispočetka, sve bih napravila drugačije.
Mogućnosti bih poslagala drugačije.
Ljude bih zamijenila drugima.
Sebe bih napravila drugačijom.
Priklonila bih se konstruktivizmu i sebi stvorila najljepšu realnost.
Jer me nekad tako boli. Prošlost me boli.
Boli me zbog svega onoga što sam potisnula duboko pod kožu, boli me zbog svega onoga što sam prešutjela, boli me zbog svega onoga što sam pretrpjela.
Boli me za sve one što su otišli i neće se vratiti, boli me za sve one što su otišli i ne mogu se vratiti, boli me za sve one što su otišli i ne žele se vratiti, boli me za sve one što su me napustili, a nisu htjeli.
Boli me ponekad toliko jako da ni suze ne mogu poteći jer znaju da to neće promijeniti stvari.
Neće se promijeniti činjenica da nema tebe, T., da nema tebe, I., da nema tebe, J. I neće vas biti nikad.
Neće se promijeniti ni situacija u kojoj si, T., proživljavao svoje posljednje trenutke u agoniji meni na rukama.
I neće se promijeniti moja bespomoćnost, neće se promijeniti činjenica da ti nisam mogla pomoći jer sam jedino u tom trenutku znala plakati.
Neće se promijeniti ni situacija koja je ostala tijekom svih ovih godina otkako ste vas troje otišli.
Neće se promijeniti njihovo razmišljanje, njihova neodgovornost, njihovi novčanici, njihovi odnosi, neće se promijeniti ništa.
Neće se promijeniti ni jačina udaraca šaka, neće se promijeniti ni boja vaših očiju, neće se promijeniti ni boja vaše i moje krvi.
Jedino što se mijenjalo ovih godina je boja vaše kože, veličina vaših organa, jedino što će se nastaviti mijenjati dalje kroz godine je broj prisutnih.
Ponekad tako poželim…
Ponekad se toliko bojim; bojim se gledati, bojim se sanjati, bojim se govoriti, bojim se izreći sve što mi je na jeziku, sve što mi je u grlu, sve što mi je na prsima, sve što mi je na…
Ponekad poželim napisati poruku i pokazati ti ju.
„Prošlo je tri godine otkako nismo skupa, a ponekad mi tako fališ.“
Fališ mi danas, falio si mi jučer, falio si mi prekjučer.
Mrzim te, drag si mi, neugodno mi je kraj tebe, ali fališ mi jer su stvari tada bile drukčije uz tebe.
Fališ mi jer su stvari izgledale bolje uz tebe.
Fališ mi jer sam imala zaštitu između tvojih ruku, jer si zbilja bio moja čvrsta stijena, ruka koja me je vodila kroz sve loše što mi se događalo.
Kroz sve loše što nam se događalo. Jer smo prolazili skupa kroz iste stvari, jer smo skupa bili Utjeha, jer smo skupa tražili izlaze, jer smo skupa odlučivali ne bježati od straha, od obaveza, od smrti, od ljudi, od svega.
Ponekad mi fale tvoje riječi, tvoj dodir, tvoj zagrljaj, tvoje tijelo uz moje tijelo, kad sklopiš moje ruke u svoje ruke, kad smiruješ drhtaje, kad ublažavaš bol, sve mi to fali.
A strah me je pokazati to jer ne smijem osjećati sve to odjednom, ne smijem osjećati sve to uopće.
Fale mi stari prijatelji, prvi prijatelji, prvo otkrivanje svijeta, prvo opisivanje svijeta, prvo sve.
Fale mi unatoč udarcima šaka, unatoč odlascima u bolnicu sto puta u mjesec dana, cijelu godinu, 4 godine zaredom moleći se da ćete se izvući. I svaki sljedeći odlazak je djelovao kao posljednji.
Fale mi unatoč svim svađama, svim bacanjima noževa, razbijanjima stanova, svim izljevima bijesa, svim izljevima…unatoč svemu.
I ponekad se sva ta bol i svako to nedostajanje skupi u istom periodu u jednu mene, u jedno moje tijelo, u jednu moju dušu, u jedan moj kostur i biva sve većim.
I bol i strah i nesigurnost.
Ponekad se bojim samo toga da sve to ne može stati u jednu osobu, opet i opet i opet i opet.
Ponekad se bojim da jedna osoba ne može doživjeti, proživjeti, preživjeti sve te stvari.
Ponekad se bojim da sam možda predobro sakrila to pod svoju kožu.
Ponekad se bojim da je to sve prejednostavno za zaboraviti.
Ponekad se ne bojim osjećati.
A ponekad se ne mogu obuzdati.
I muči me što se to sve sjatilo na mene sada, odjednom, u komadu, previše svega, svega je previše.
Nekako uvijek veljačama. Veljače su nostalgija i bol i tupost. I uvijek veljača.
Valjda to tako mora biti.
Valjda takva moram biti.
Ali boli me sve što sam ikad iskusila i nemam to kako izbaciti.
Kad bih mogla početi živjeti ispočetka, sve bih drugačije napravila.
Sebe bih napravila drugačijom.
|