Counting.

Pokušala sam u jednom dahu i jednim atomom energije predočiti riječima kako su izgledale zadnje tri godine borbe same sa sobom. I zadnjih 24 sata ponovno iščitavam u pikselima iznijete redove i razmake i pokušavam shvatiti što mi je promaklo, gdje sam Ljubav zamijenila za neku sasvim usputnu riječ nebitnu u mom postojanju. Jer uočavam veliku prazninu u svemu tome, a ne vidim ju, skriva se.
Zapravo me iznenađuje koliko mi je malo hrabrosti trebalo, koliko sam brzo donijela tu odluku i sasvim britko otkucala tih par odlomaka Sebe i prosula se pred ekranom besramno dajući da me se čita i proučava. Da sam znala da će biti tako lako, a da će rezultat biti tako porazan, a opet tako Velik, možda bih stala i razmislila, na kraju se okrenula i pobjegla pred klecala i molila se po prvi puta u životu Bogu da jednostavno spere taj grijeh s mene i da ostavim u neznanju sve one koji su godinama bili teret na mojim grudima.
Zašto bježim u crkvu svaki puta kada ne znam što bih sa sobom, a riječi se čine tako premalima za vrištanje? Jer je tamo mirno i tiho, jer je sigurno i jer te prigrli kao što nitko nikada nije. I ne traži objašnjenja, ne ispituje, tišina sjedi kraj tebe i pušta te da se u miru isplačeš.
Ja nisam mračna, o dragi moj, nisam. Ja sam se samo izgubila negdje na putu kroz vrijeme, prosula se po mjestima koja ne postoje, dala se ljudima koji nisu stvarni.
Ako tebi riječ sazrjeti znači paziti kako kuhaš jer ćeš sam morati počistiti nered za sobom, onda mi više nemamo o čemu pričati. A tako je lako davati ti se iznova i tražiti te dijelove natrag od drugih ljudi, na drugim mjestima, s drugim licem, s osmim ponašanjem i s devetim razgovorom.
Živjeti život punim plućima? Vrati mi prvo moja pluća, sav moj dah koji sam potrošila, sve riječi koje sam otresla sa sebe da imam čime živjeti.
U punoj veličini počinjem se smanjivati, biti miš koji traži rupu u zidu da se u nju zavuče. Jer ponekad sve okolne kritike padaju upravo na moja leđa, ponekad sam toliko zatrpana odbijanjem i neslaganjem da me je strah slomiti se jer ću se izgubiti pod mnoštvom grubih riječi koje nikad neće nestati.
Jer, kada se jedna stvar samo naizgled čini krivo, tada je i cijeli svijet kriv, na svakom koraku je rupa, a svaka riječ i ponašanje koje ide uz nju se čini pogrešnim stavom. Odgoj je pogrešan, komunikacija je pogrešna, ljudi su pogrešni.
Ustvari, u svim tim događanjima i pretvaranjima i izbivanjima i pojavljivanjima, poduzete akcije nekako siromašno pokazuju kakva sam zapravo, koliko zapravo nemam inicijativu, izgubila sam Hrabrost negdje na putu, a Odlučnost sam strpala negdje u zatiljni dio mozga. Iz ovoga da se pretvorim u Borca, ne mogu. A mogla sam. Mogla sam toliko stvari, mogla sam samo jezikom sasjeći svaki problem i prije nego bi se isti pojavio, mogla sam uprti prstom u nekog drugog i spasiti Sebe, mogla sam Živjeti tako da me nije briga. A zapravo, jedino što sam naučila tokom svih tih dana i mjeseci i godina je savršeno se pretvarati, savršeno lagati, savršeno izigravati potrebno. I moji problemi nikome onda nisu stvarni, ja sam odviše nasmijana, optimistična, duhovita da bih bila ona koja eventualno nema prijatelja, ima roditelje takve kakve ima i još pregršt drugih stvari koje se čine tako smiješnima kada pogledam cijelu sliku iz neke veće perspektive.
Rekla sam da ću prestati lagati ljude oko sebe, time i samu Sebe. Rekla sam da ću krenuti ispočetka i da ću zaboraviti na sve, a teško je zaboraviti na sve kada imaš slonovsko pamćenje. Još je teže kada iste ljude gledaš svaki dan i kada odjednom moraš početi govoriti istinu tamo gdje si stala s lažima, kako to uopće napraviti? Jer, između svega toga, zapravo ne želim da ljudi vide pravu mene, stvaram im lažna sjećanja da bih sebi olakšala. Jer ne volim kad me ispituju, Sve u redu?, Jesi dobro?, Te nešto muči? Ne, nije sve u redu, ne, nisam dobro i da, sve me muči. Ali ne želim ti reći to, ne želim ti pričati o tome jer ne želim sebe stavljati na promatranje, ne želim se osjećati kao objekt, ne želim si prisilno prizivati osjećaje koji me opsjedaju i opisivati ih, ne želim pričati o sebi na iskren način i ne želim odjednom micati jednu masku sa sebe da bih bila druga i pričala o njoj. Ne želim jer ne znam to, ne znam pričati, ne znam izgovarati riječi koje su mi na duši, jeziku, srcu i glavu, ne znam kako se ponašati dok to radim, ne znam kako reagirati na tuđe riječi, ne znam kako gledati ljude dok im prepričavam sve smiješne užase iz svoje glave. Ne znam. I nikad neću znati i sasvim mi je dobro tako jer se onda uspijem uvjeriti da sam dobro i ne želim nakon svega ovoga pričati ponovno o ovome, zašto se tako osjećam i kako je do toga došlo. Proći će me. Kao što me i uvijek prođe. Osjećat ću se loše nekoliko dana, reći nešto odvratno o nekom mom fragmentu života (mrzim tu riječ, fragment, nije domaća) i onda nekoliko dana kasnije, kada budem dobro, ću pročitati to i osjećati se odvratnom jer sam takvo nešto napisala. Pa je bolje prešutjeti i gomilati to u sebi, smješkati se svima koje znam, čak i glupim prolaznicima i glupim prodavačima i glupim starim ljudima koji misle da mogu izdvojiti sve svoje vrijeme da bih ih slušala o tome kako su autobusne karte skupe, kako država ne valja i kako su i oni nekad bili mladi. Jer je nasmiješiti se postala najlakša stvar na svijetu, jer nasmiješiti se znači iskreveljiti se demonu unutar moje utrobe, reći mu da začepi jer je glup i nepotreban i ne bojim ga se, a onda navečer promatrati vlastitu povijest unatraške. Samo zato što je to postala rutina i drugog izlaza ne vidim.
I postala sam ravnodušna prema svemu i prema svima, nije to nagla pojava, to je nešto što se razvijalo dugi niz godina. Postala sam ravnodušna do te mjere da sam počela ići na živce ljudima svojim ispadima, svojim nadmetanjem mišljenja, počele su ih živcirati samo moje promjene raspoloženja, ponekad je otići u školu pravi pakao. A ponekad je biti sam još veći pakao.
Nije mi stalo hoću li koga povrijediti i na koji način, samo da ja nisam ta koja će ostati povrijeđena. Volim te i Žao mi je su postale dvije najteže riječi za izgovoriti, dvije riječi u potpunosti izbrisane iz mog rječnika jer ja to ne mogu, ja to ne znam. I samo gomilam razloge, gomilam opravdanja, a gubim rješenja. Gubim Sebe. Gubim Sebe na način da sam otupila na neke riječi i postupke, otupila sam na neke ljude i njihove molbe, otupila sam na neka događanja koja me se izravno tiču. Nisam izgubila Sebe u smislu da ne znam što bih sa sobom i od sebe, da nemam ideja i želja i ciljeva – jer ih imam, imam ih u tolikoj količini da lebdim iznad zemlje koliko su nerealni i koliko mi se sviđaju. Ali ne mogu više ni plakati kao nekada i to je zabrinjavajuće.
I brinem se za svoje sljedeće korake, za sljedeće ideje, za sljedeće realizacije i da, opterećujem se, previše razmišljam, ali neću si dozvoliti da se jednostavno prepustim i izgubim kontrolu, ne kao Ti, jer meni je stalo da ostanem osoba kakva sam nekad bila i kakva sam još uvijek, čak i ako sam se promijenila. Neću si dozvoliti da skupljam robove oko sebe jer sam nesposobna koristiti vlastiti mozak uglavnom zato što mozga uopće nema, neću si dozvoliti da moram ovisiti o drugim ljudima i neću si dozvoliti da pronalazim prazne i bezlične ljude da mi budu igračke s kojima ću ubijati višak slobodnog vremena. Jednostavno si neću dozvoliti da budem praznoglavo lice iz televizijske emisije. Ja želim posjedovati Znanje, želim sama postizati ciljeve, želim biti prosvijetljena i želim Ljubav.
I žalosno je ne sjećati se Sebe iz davnih dana, to proturječi svakoj tvojoj izgovorenoj riječi o življenju do maksimuma. Kako ćeš živjeti iskorištavajući svaki trenutak kada se tih istih trenutaka jednog dana nećeš ni sjećati? Meni je cilj zadržati vrijeme, a ne ga što prije potrošiti.

I na koncu svega ovoga (stane li uopće što na konac?), sasvim je jasno da ću već do kraja dana potpuno zaboraviti na ove emocije i prepustiti se nekim drugima, potpuno nebitnima i drugačijima od ovih i nastaviti živjeti kao i dosad. Zato što drugačije ne znam.