|
Ponekad imam trenutke
kada jake riječi postanu apstraktan pojam,
a ponašanje postane dijete od 6 godina
i kada se odnosim iracionalno poput brojeva prema okolini (priroda + ljudi).
I mrzim ponekad
što se ne znam obuzdati
pa se opravdavam testiranjem granica,
pa ispadnem budala,
ispadnem iz štosa,
ostanem ležati u krevetu i razmišljati o razlozima,
o posljedicama,
o mogućnostima,
propuštenim šansama,
pukotinama,
vratim se opet na sebe,
mučim se,
boli me,
ne znam,
ali svejedno iscrtavam Pobjedu po zidovima.
Zadnjih dana sam se toliko osjećala krivom,
s krivim pisanjem ideja,
s krivim izgovorom taktika,
s krivim razmišljanjem,
s krivim pristupanjem stvarima,
s krivim životom,
s krivim karakteristikama,
s krivom kožom, s krivom Ja,
krivo,
krivo,
krivo.
I onda sam naučila prihvatiti se takvu kakva jesam,
jer sam to zapravo odavno znala,
samo nisam vidjela od silne hrpe ljudi koje sam stavljala ispred sebe
i uspoređivala se s njihovim načinom poduzimanja akcija,
ali oduvijek sam znala da me nitko nikad neće imati
jer se nitko neće htjeti prilagoditi mojim hirovima,
ja sam teška osoba za voljeti.
Ali je uvijek simpatično praviti se jačim nego što zapravo jesi, jer da to ne radim, izgubila bih svaku bitku, jer ne bih bila zaista toliko jaka koliko jesam. Jer su lažni likovi zalijepljeni na ekran uvijek bolji od vlastitog lika u ogledalu, njihov život je bolje isplaniran i s jačim riječima. Pa lijepim postere, slike, plakate, samo da ne vidim Sebe po zidovima. Bacila sam svaku knjigu, svaki papir, svaku olovku i svaki kist što dalje da si napravim mjesta za Ništa, za prazan prostor, koji ću eventualno ispuniti i prepuniti nekakvim balavim i drskim glupostima uvjeravajući sebe da ću se pretvoriti u novu Ja koja će biti bolja, spretnija, s debljom kožom, liježem u krevet s mislima kako je to zbilja dobra ideja. Ustvari, jedina ideja koja se bršljenasto vječno mota oko mene (osim što ne guši, još) je ukrotiti samu sebe, svoj vječito teški karakter, potrebu za držanjem kontrole, nisam ovan za đabe.
Prava situacija u onom stvarnijem svijetu je što više ništa nemam za reći. Sebi, drugima pa opet sebi. Ponekad mi je žalosno slušati vlastiti razgovor koji se samo ponavlja, neke riječi sam naučila napamet i uvijek dolaze istim redoslijedom, ponekad mi je žalosno slušati samu sebe kako pričam jer tolika neupućenost, neinteligencija i još mnogo ne-stvari proizlazi iz mojih usta, a ne mogu se zaustaviti jer ne znam zamjenske riječi. Ponekad se čak i ponašam glupo, kao da nije dovoljno što pričam kao glupača, a ponekad me ljudi ušutkuju, a to mrzim. Kada sam kriva osoba u krivo vrijeme na krivom mjestu, s krivim informacijama ili zapela u pola priče, stoga se odlučim izopćiti do kraja, s razlogom ne volim ljude.
I nije kao da nisam primijetila kako mi rečenice opet počinju veznicima.
I nije kao da nisam primijetila da više ne znam razgovarati; ne onako kako sam znala prije, nego nikako.
Rekli su mi kako je super osjećaj kada legneš na pod i slušaš glazbu. Moj bijeli stop, jedini bijeli komad zida zapravo, taj mali strop, nije toliko zanimljiv da ga gledam dok slušam možda meni omiljenu pjesmu, shvatim da su me ljudi možda slagali. U svakom slučaju nije toliko zanimljivo. A i pod je prljav. I tepih isto. Pa sam, da se osjećam korisnom, napravila 50 trbušnjaka, 20 sklopki i 20 puta ponovila istu plivačku vježbu (jer mi fale dani kad sam bila druga u državi iz plivanja). I onda sam se osjećala kao da nisam napravila ništa i ponovila sve to još jednom. Sad se osjećam kao da mi je netko otkinuo bedra. Što je dobro.
|