|
Trpam Ljubav
u obliku ojađeno nezadovoljnih riječi
pod stranice debelih i prašinom ovijenih knjiga
pa ju prešam dok ne zaboli
i dok ne bude krutina takvog oblika
da ju je moguće zauvijek zapečatiti
pod okna hrastovih okvira,
da ne može pobjeći negdje
i smrviti se u prah
koji će odlepršati daleko u bjelodan
kroz pukotine zatvorenog prozora.
Pa ću moći reći kako sam uspjela
sadržati Ljubav
u stalnom obliku
i da stalno kola mojim zidovima,
noćima vrišti glasom tisuće osuđenika,
a ja ju šamaram da ušuti.
Glavno da ju posjedujem.
Gledam se očima nezadovoljnika,
razmaženog derišta,
sirote buržujke,
s manjkom fotografija za Budućnost.
Glasni uzdasi nad ogledalom,
propali snovi,
maglovit pogled,
staklene oči iz kojih kapa jantar,
jer fino miriši, volim žutu boju. (Pri tome mi se sjećanje vraća na bakino drvo trešnje u dvorištu koje je bujalo smolom i u kojem je bio zatočen kukac, smijala sam mu se. Ne volim kukce.)
I hvataju me nostalgije,
množinske,
uvijek me hvataju nespremnu,
prišuljaju se s leđa, ponekad i s lijeva,
nemaju nježne ruke,
i nijedna od njih nije muškog, niti ženskog spola,
ne vole se najavljivati, još manje govoriti.
Pa se sama oglašavam kroz prazan zrak (može li zrak biti prazan?)
veslajući rukama za starim uspomenama,
bojeći se da će nestati
ili će biti lažne,
hvatam ih za ovratnik
i plačem im na ramenu,
želim da se maknu,
a istodobno želim da se vrate,
jer je bilo lakše,
jer je bilo snošljivije,
jer je bilo mlađe,
slađe,
jeftinije,
ukusnije,
jednostavnije,
sporije,
s oštrijim jezikom,
viškom intelekta,
s točnim osjećajem za emocije
i govor tijela,
s točno određenom dozom ljubavi,
s manje barijera oko sebe,
s više osoba,
s iskrenim osjećajem pripadnosti,
padam u bunilo.
I onda, kada je pritisak prevelik, a riječi se počnu gubiti, blijedjeti i bježati, svaka rečenica počinje veznikom; kratkim, malenim, neprimjetnim, iritantnim veznikom i to je početni znak da se gubim u sjećanjima, izmišljanjima novih sredstava za nove situacije, one koje ću proživljavati kada naslonim glavu na jastuk i čekam sutra. Čekati sutra uopće nije nemoguće, sutra uvijek dođe. Nekad mu treba više, onda se noć čini beskonačno duga, gotovo vječna (ali uvijek ju izda ono malo svijetlih tonova prolivenih boja što se pružaju po liniji horizonta), ne volim dugo čekati, a noć vreba, tihi predator, grabi mi po glavi i kopa po svim sjećanjima, neka su i izmišljena.
Poanta je da ne volim rečenice koje započinju veznicima, svoje rečenice, kada su naslagane jedna za drugom i sve počinju s I, Pa, Te i sličnim nabacanim slovima koje nemajući značenje imaju važnost.
Počela sam se odvajati od ljudi; nije kao da sam ikada bila povezana s njima, ali počela sam zatvarati dublje odnose s njima, ostajati pri površini, na površini se nitko dosad nije ugušio, ali kada kažem jedan dio sebe osobi koja je dio mene, kada očekujem da se za mene osjeća razumijevanje, nije u redu namjerno i svjesno mi odbijati to u glavu, onda poželim odustati od prijateljstva. Od prijateljstva se odustaje, postane ti odbojan taj naziv, prijateljstvo, zvuči tako duboko, tako emocionalno, ja ne volim govoriti emocije, dobre su samo za pisanje, ali za izgovaranje ne. Pa se tako razmašem s bujicom riječi bez glave i repa, počnem nabacivati razne zareze, jedne duže, druge kraće i pravim se da je to stilski oblikovana figura i da sam se na taj stilsko oblikovani figurski način izrazila onako kako sam htjela, onako kako mi diktira raspoloženje, da sam sve rekla, a nisam rekla ništa. Nisam rekla ništa. Nisam rekla da nisam osoba koja je sposobna dublje se vezati, koja osjeća određenu odbojnost prema ljudima (da ne kažem prijateljima, jer zbilja grozno zvuči to, sramim se čak i napisati ju) kada se od mene očekuje suradnja, počnem se držati na distanci, ravnodušna sam, a da ne govorim o tome koliko ne znam suosjećati i kako barem pet puta na dan pomislim koliko sam grozna prijateljica, još gora osoba. Mogu poslati cijeli svijet u tri pičke materine trenutno, neće me biti ništa više briga nego što me je briga za Farmu. Ustvari, počela sam pisati o obitelji. Jednom davno. I nije bilo bitno. Jer ništa oko mene nije bitno. Trebam početi držati svoj život unutar kutije, a svoje mišljenje izvan kutije. Nikoga zapravo nije briga što se zbiva sa mnom unutar moje glave, samo će se svi jednoga dana čuditi kada pobijem polovinu ljudi koje poznajem.
Dobro, ovo je sad ispao gnjevan sadržaj. Nije gnjevan. Okej, lažem. Gnjevan je. Djelomično. Ali prava istina je da sam sita svega, da mi je glazba dosadila, da se ne mogu natjerati pročitati knjigu, da jedino za što sam još sposobna je plakati na filmove i serije i kukati kako mi je život očajan jer jedinu osobu koja me veže za sve ono što sam nekad bila i što nisam sada svjesno i nasilno tjeram od sebe jer je to ispravna odluka, ali nisam zbog toga očajna, već zbog toga što se ne mogu pridržavati vlastitih pravila, jer sam si napravila plan učenja za vikend i nisam ga se pridržavala, čak štoviše, nisam radila ništa. Ne znam što me sprječava da si olakšam jezik, ali štogod da je, veliko je. Ja možda volim veće stvari, ali ako su veće od mene, e onda su problemi, ne volim kada su stvari veće od mene, ja moram imati kontrolu nad svime. A na jeziku mi stoji tisuće i tisuće tona.
Ovo nije bio moj plan izražavanja.
|