| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
|
Kako nekome tko ne zna i nikada nije vidio vatru objasniti pojam VATRA? |
 Moram, ja to jednostavno moram. Tuče u mom mozgu stalna misao. Moram ponovno upisati četvrtu godinu gimnazije. Ako to uradim sve dobiva potrebni smisao, sve sjeda na svoje mjesto. Misao je tako jaka da jednostavno krećem put gimnazije. Netko je još uz mene. On ne mora, ali eto upisuje prvu godinu, a u stvari nije baš siguran je li mu to potrebno. Na ulazu se razdvajamo i ja krećem nekuda ni sam nemam pojma kamo. Negdje gore, na nekom katu su upisi, ali nisam siguran gdje. Ako ćemo iskreno nisam siguran ni zašto trebam upisivati tu prokletu četvrtu godinu. Koliko me razum služi, ja sam gimnaziju završio još u neka pradavna vremena. Aha, evo stepenica za gore. Prepune su cvijeća, nekog bilja i zelenila koje je uraslo u staru žičanu ogradu. Dragi bože, zašto li su ovu staru žičanu ogradu nabacali svuda po stepenicama? Kako sada uopće da dođem tamo kuda sam trebao doći? Hodnik, dug i ravan. Tamo negdje na kraju zavija u desno pod kutom od devedeset stupnjeva. Kamo sad? Svi negdje žure. Nemaju lica i nemaju godine. Uh, samo da me tko ne prepozna. Što li ja tu tražim? Aha, pa da, moram upisati četvrtu godinu. Ali baš četvrtu. Fali mi samo to do neke potpune sreće, do nekog samo mom mozgu znanog blaženstva. Kako, zašto, nemam pojma, ali taj unutarnji glas, to moranje me tjera dalje. «Heeej! Otkuda ti ovdje? Nemaš pojma kako mi je drago što te vidim. Sjedi. Toliko toga imamo za pričati jedno drugome. Znaš li, uostalom, koliko godina već ima da se nismo vidjeli niti čuli?» Ovim riječima, najsrdačnije me pozdravlja moja bivša razrednica. Sjedamo na klupu uza zid. RAZREDNICA? Jesam prolupao, ali ne toliko. Tokom cijele gimnazije sam imao razrednika, a ne razrednicu. Tražim po svojim sjećanjima. Neodoljivo me podsjeća na profesoricu kemije, ali mozak odbija svaku drugu verziju - to je moja bivša razrednica i točka. Odjednom postajem promatrač našeg vrlo ugodnog i veselog razgovora. Razgovor je ugodan, prepun radosti ponovnog susreta. Čudno, nemam pojma o čemu razgovaramo samo sam svjestan kako nam je oboma lijepo, veselo u ugodno. U stvari, čini mi se da mi se cijelo tijelo raduje takvoj jednoj srdačnosti, takvoj jednoj ljepoti ponovnog susreta nakon toliko godina. A bio sam siguran da me se više nitko ne sjeća i da me nitko neće prepoznati. Odjednom razočarano bivam svjestan da je ovo sve san. Moram se probuditi, a tako bih rado i dalje sanjao. K vragu budan sam… Je li ovo stvarno bio samo san? A valjda je. Ovako nešto se i može samo sanjati… |
Kao lagana posveta i kvazi kritika romana jedne drage blogerice (ona se bu prepoznala): Čini mi se da spadam među ljude koji ne mogu mirno sjediti na jednom mjestu duže od nekoliko trenutaka. Zato sam zaljubljenik fizičkih aktivnosti svih vrsta i oblika, a posebno ako su te aktivnosti u neke rekreativne i opuštajuće svrhe. Tako, između ostalog, povremeno znam zaroniti i u naše podmorje. Ajme, koja je to ljepota. Samo nemojte zaboraviti ponijeti nekakav izvor svjetlosti. Pretpostavljam da je svima poznato kako s dubinom nestaju boje i da je na desetak metara već skoro sve sivo. Među prvim nestaje crvena tako da vam već na par metara krv poprima zelenu boju. Nevjerojatno je koje bogatstvo boja sadrže morske dubine. Po mom mišljenju nigdje drugdje ne postoje tako jasne, kristalne boje sa tako jakim kontrastima. Nisam nigdje prije doživio takvu žutu, zelenu ili crvenu boju. Ali kako već rekoh trebate imati izvor svjetla. Nažalost, oprema za snimanje pod vodom je još uvijek skupa pa vam osim riječima, za sada, drugačije ne mogu prenijeti dojmove. Ne kaže se uzalud slika vrijedi više od tisuću riječi. Imam jako puno slajdova snimljenih pod vodom, ali ne znam kao se oni mogu prenijeti u ovu mašineriju. Fotografija iznad teksta predstavlja kamenje na morskom dnu snimljeno kroz vodu, naravno s obale (fali još samo jedna duga nit). |