| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
Alkion
Bez naslova
- 17:55 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (31) -
Isprintaj -
#
|
Veju, veju pahulje... ... mraz po staklu sara. Stize nova godina, a odlazi stara! |
Mali ispod zvjezda
- 22:10 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (53) -
Isprintaj -
#
 Gospodine, oprostite, koliko imate godina? Godina? Koliko? Da, koliko godina imam? Trenutak da ih zbrojim: Moja radost je petogodišnjak, Moja ljubav, potrebe i želje su oduvijek u dobi sedamnaestogodišnjaka, Moji hobiji su bezvremenski, Moja tuga ne želi biti rođena, Moje oči već vrlo daleko vide, Moj mozak je sve više u djetinjstvu, a sve se manje sjeća doručka, Moje tijelo uzdiše dok vezujem vezice na cipelama, Moje skromno znanje seže u daleku prošlost i željno pokušava uhvatiti tragove budućnosti… Što ste me ono pitali? Ah, da, koliko imam godina? Rekao bih: previše za moje tijelo, a premalo za sve što se htjelo. Moje mi iskustvo kaže da zbrajanje nije uvijek točna matematička radnja. A moja malenkost mudra poručuje vam svima: Ma, godine nisu važne! Živite i volite se! Onda sve štima. |
Usamljena samoća
- 19:17 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (6) -
Isprintaj -
#
 Kad me uhvati ovo nedefinirano raspoloženje smirenje često nalazim u razmišljanju o letenju. Tja, a o čemu bih drugo, baš se pitam? Trenutno mi se po mojim malim sivim stanicama motaju razmišljanja o visinskim letovima. Za starog «gašu» to je bio svaki let preko šest tisuća metara. Naime, G-2 nije imao presurizaciju kabine (pilotska kabina nije bila hermetizirana i pod pritiskom, već je bila pod pritiskom okolnog zraka). Ne, nije tema posta pilotska kabina «gaše». Ovo sam ubacio samo kao pojašnjenje zašto je relativno mala visina smatrana visinskim letom. Tijekom obuke pitomaca za visinske letove planirana visina je ipak bila malo veća - osam tisuća metara. Kako je plafon leta za ovaj tip zrakoplova oko 12 tisuća metara (više ili manje stotinjak metara, ovisno o starosti motora), uvijek smo, u planiranih sat vremena leta, pokušavali doseći maksimalnu moguću visinu koju je zrakoplov mogao postići. Iako nisam vjernik, čini mi se da sam se za svaki ovaj let u sebi molio za vedro vrijeme i maksimalnu vidljivost. Zvuči nevjerojatno, ali vidik s ovih visina je bio fantastičan i činilo se neograničen. Alpe su bile na dohvat ruke, a talijanski Apenini i talijanska obala su tu negdje dole, baš ispod mene. Za burnog vremena mogla se, negdje daleko u sivilu, uočiti i Španjolska. Evo, opet sam odlutao od onoga što sam htio napisati. A htio sam, u par riječi, reći kako me je uvijek, ali baš uvijek, pri prelasku šest tisuća metara hvatao vrlo intenzivan osjećaj samoće. Odjednom sam se osjećao kao jedina osoba na svijetu, kao da je sve oko mene prestalo postojati. Takav osjećaj nije mogao ublažiti niti glas kontrole leta u slušalicama, ni spoznaja da ispred mene, u prednjoj kabini, sjedi pitomac ili neki drugi pilot… I uvijek sam bio iznenađen kako me ta samoća ne smeta, ne plaši… Baš me zanima kako se osjećaju astronauti u svojim misijama tamo negdje gore gdje je samoća puno glasnija? I, da ne zaboravim, s tih visina zemlja je daleko, tamo dole i samo je u sivim nijansama – nema boja. A nebo? Nebo je tamno, tamno plavo, još samo malo i bit će crno… |
Iznuđeni post ili kako je sloboda nekad mirisala
- 19:14 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (17) -
Isprintaj -
#
|
Pokušavam dokučiti što se to dešava? Prolazim kroz park i svakih nekoliko metara čitam upozorenja: Zabranjeno gaziti travu, zabranjeno puštati ljubimce bez kontrole… Vozim auto: zabranjeno skretanje, zabranjen smjer, ograničena brzina, ograničeno parkiranje, zabranjeno zaustavljanje... Igraju se djeca u parku. Ima li divnijeg prizora ljudskom oku? Ta razdraganost, ta veselost i bezbrižnost, ta sloboda kretanja i misli… Sjećate se svojih srednjoškolskih dana, one mladenačke razuzdanosti, onih početničkih i nespretnih pokušaja flerta, onog ispitivanja granica do kojih se smije i može ići? Sjećam se kad nam je bilo dovoljno pogledati se, spakirati ruksake i vreće na leđa i pješke, busom, vlakom krenuti u nepoznato, spavati negdje uz cestu, šumarku, poljani, usputnoj staji na sijenu… Sjećam se… Zabranjeno je… A htio bih: Bosim nogama gaziti travu koju je netom prije umio ljetni pljusak, Trčati zajedno s ljubimcem i da se svi uokolo razdragano vesele i smiju glupostima koje radimo bez da netko vrišti kako i mene i ljubimca treba zatvoriti, Veseliti se i igrati zajedno s djecom u parku, a da me pritom ne proglase pedofilom, jer ja sam u duši još uvijek dijete, Zaljubiti se poput srednjoškolca, šepuriti se snagom, ljepotom i nepobjedivošću mladosti, potući se radi cure iza škole i nakon toga uz gitaru i pjesmu biti liječen od te iste cure poljupcima, Udvarati lijepoj ženi, pomilovati nasmijano dijete, a da me se ne optuži za seksizam ili buling, Otići u najudaljenije krajeve zemlje bez straha… Čini li se to meni ili je sloboda nekada imala drugačiji miris? |