Tamno plavo se stapa sa crnom.... kad za to dođe vrijeme. Samoća nije razlog za strah.... Mi smo discovi, prepuni zapisa iz života koji je iza nas. Upravo je samoća vrijeme kada ih možemo pregledavati i preslušavati....
10.12.2008. (20:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ponekad su trenuci samoće potrebni ,da se saberemo, pokrpamo da se skockamo za dalje...dalje..dalje... Nisam pilot....ne vozim se često avonom (iako bih voljela da je češće) ali tek kad se avion vine u nebo, kad se popne iznad oblaka osjetim neopisiv mir. Sve brige, sve moje strepnje...smanje se onako kako se smanje i nestanu ljudi, automobili, kuće, neboderi, planine...A oblaci....te divne pjenaste tvorevine....za lijepa vremena okupane suncem ispod kojih većinom ne nazirem ni vijugave ceste, ni maslinastozelene planine.....čine da se osjetim nedodirljivom za sve ono što ne volim i ono što me muči. I baš kao što kažeš postoji svijest da sam gore visoko, da avion može pasti, da je ogroman raspon između mene i zemlje koji ne vidim.....al straha nema...samo neko mirno uzvišeno stanje. Tko zna....možda dobijem priliku biti ptica ili plot u nekom od idućih života.....
11.12.2008. (01:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisam nikad razmišljala o boji neba na tim visinama, zapravo se atmosfera prirodno stapa sa svemirom i taj prijelazni dio je logičan. Samo, čovjek se ne sjeti. Uvijek sam voljela čitati iskustva ljudi koji su se našli u (za moje pojmove) ekstremnim situacijama. Zapisani su i dojmovi astronauta, ali čitala sam ih raštrkane po netu i časopisima pa ne mogu preporučiti neku knjigu, iako sigurno postoji. Kažu da su mnogi astronauti nakon povratka imali psihičkih problema jer im se sustav vrijednosti urušio nakon što su uživo vidjeli Zemlju kao slobodno lebdeći objekt u svemiru... Svi mi znamo puno toga u teoriji, pa i vidimo na televiziji ili u kinu, ali iskustvo "uživo" nešto je sasvim drugo. Hvala ti što si svoje podijelio s nama. Pozdrav veliki, hrabri letaču :)
11.12.2008. (07:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Netko je gore rekao da samoća nije razlog za strah...a ja sam prstravljena kad je osjetim u zagrljaju nekog do kog mi je stalo...mada i dalje ostajemo tamo...
11.12.2008. (12:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja sam konačno - nakon puno problema- prigrlila samoću koju uživam unutar mojeg malog čopora i prihvatila da je bol koju sam osjećala bio samo moj otpor nečemu što je ( moje) prirodno stanje
to naravno ne znači -da se neću i dalje kretati među ljudima, promatrati ih, upoznavatii nove ljude i čuvati stare dobre odnose, voljeti ih više ili manje, činiti dobro ili loše ono što od mene društvo očekuje
11.12.2008. (14:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
donin svijet
Tamno plavo se stapa sa crnom.... kad za to dođe vrijeme.
Samoća nije razlog za strah.... Mi smo discovi, prepuni zapisa iz života koji je iza nas. Upravo je samoća vrijeme kada ih možemo pregledavati i preslušavati....
10.12.2008. (20:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Elyca
sutra ću upamtit sve dojmove da ti ih mogu prepričat!...jel to ok??? jel da da da????
10.12.2008. (21:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dnevnik nas 2 2
Ponekad su trenuci samoće potrebni ,da se saberemo, pokrpamo da se skockamo za dalje...dalje..dalje... Nisam pilot....ne vozim se često avonom (iako bih voljela da je češće) ali tek kad se avion vine u nebo, kad se popne iznad oblaka osjetim neopisiv mir. Sve brige, sve moje strepnje...smanje se onako kako se smanje i nestanu ljudi, automobili, kuće, neboderi, planine...A oblaci....te divne pjenaste tvorevine....za lijepa vremena okupane suncem ispod kojih većinom ne nazirem ni vijugave ceste, ni maslinastozelene planine.....čine da se osjetim nedodirljivom za sve ono što ne volim i ono što me muči.
I baš kao što kažeš postoji svijest da sam gore visoko, da avion može pasti, da je ogroman raspon između mene i zemlje koji ne vidim.....al straha nema...samo neko mirno uzvišeno stanje. Tko zna....možda dobijem priliku biti ptica ili plot u nekom od idućih života.....
11.12.2008. (01:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aquaria
Nisam nikad razmišljala o boji neba na tim visinama, zapravo se atmosfera prirodno stapa sa svemirom i taj prijelazni dio je logičan. Samo, čovjek se ne sjeti. Uvijek sam voljela čitati iskustva ljudi koji su se našli u (za moje pojmove) ekstremnim situacijama. Zapisani su i dojmovi astronauta, ali čitala sam ih raštrkane po netu i časopisima pa ne mogu preporučiti neku knjigu, iako sigurno postoji. Kažu da su mnogi astronauti nakon povratka imali psihičkih problema jer im se sustav vrijednosti urušio nakon što su uživo vidjeli Zemlju kao slobodno lebdeći objekt u svemiru... Svi mi znamo puno toga u teoriji, pa i vidimo na televiziji ili u kinu, ali iskustvo "uživo" nešto je sasvim drugo. Hvala ti što si svoje podijelio s nama. Pozdrav veliki, hrabri letaču :)
11.12.2008. (07:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
qaya
Netko je gore rekao da samoća nije razlog za strah...a ja sam prstravljena kad je osjetim u zagrljaju nekog do kog mi je stalo...mada i dalje ostajemo tamo...
11.12.2008. (12:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prostoproširenPR
ja sam konačno - nakon puno problema- prigrlila samoću koju uživam unutar mojeg malog čopora i prihvatila da je bol koju sam osjećala bio samo moj otpor nečemu što je ( moje) prirodno stanje
to naravno ne znači -da se neću i dalje kretati među ljudima, promatrati ih, upoznavatii nove ljude i čuvati stare dobre odnose, voljeti ih više ili manje, činiti dobro ili loše ono što od mene društvo očekuje
11.12.2008. (14:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...