Marketing
Smisao...
Moram, ja to jednostavno moram. Tuče u mom mozgu stalna misao. Moram ponovno upisati četvrtu godinu gimnazije. Ako to uradim sve dobiva potrebni smisao, sve sjeda na svoje mjesto. Misao je tako jaka da jednostavno krećem put gimnazije. Netko je još uz mene. On ne mora, ali eto upisuje prvu godinu, a u stvari nije baš siguran je li mu to potrebno. Na ulazu se razdvajamo i ja krećem nekuda ni sam nemam pojma kamo. Negdje gore, na nekom katu su upisi, ali nisam siguran gdje. Ako ćemo iskreno nisam siguran ni zašto trebam upisivati tu prokletu četvrtu godinu. Koliko me razum služi, ja sam gimnaziju završio još u neka pradavna vremena.
Aha, evo stepenica za gore. Prepune su cvijeća, nekog bilja i zelenila koje je uraslo u staru žičanu ogradu. Dragi bože, zašto li su ovu staru žičanu ogradu nabacali svuda po stepenicama? Kako sada uopće da dođem tamo kuda sam trebao doći?
Hodnik, dug i ravan. Tamo negdje na kraju zavija u desno pod kutom od devedeset stupnjeva. Kamo sad? Svi negdje žure. Nemaju lica i nemaju godine. Uh, samo da me tko ne prepozna. Što li ja tu tražim? Aha, pa da, moram upisati četvrtu godinu. Ali baš četvrtu. Fali mi samo to do neke potpune sreće, do nekog samo mom mozgu znanog blaženstva. Kako, zašto, nemam pojma, ali taj unutarnji glas, to moranje me tjera dalje.
«Heeej! Otkuda ti ovdje? Nemaš pojma kako mi je drago što te vidim. Sjedi. Toliko toga imamo za pričati jedno drugome. Znaš li, uostalom, koliko godina već ima da se nismo vidjeli niti čuli?» Ovim riječima, najsrdačnije me pozdravlja moja bivša razrednica. Sjedamo na klupu uza zid.
RAZREDNICA? Jesam prolupao, ali ne toliko. Tokom cijele gimnazije sam imao razrednika, a ne razrednicu. Tražim po svojim sjećanjima. Neodoljivo me podsjeća na profesoricu kemije, ali mozak odbija svaku drugu verziju - to je moja bivša razrednica i točka.
Odjednom postajem promatrač našeg vrlo ugodnog i veselog razgovora. Razgovor je ugodan, prepun radosti ponovnog susreta. Čudno, nemam pojma o čemu razgovaramo samo sam svjestan kako nam je oboma lijepo, veselo u ugodno.
U stvari, čini mi se da mi se cijelo tijelo raduje takvoj jednoj srdačnosti, takvoj jednoj ljepoti ponovnog susreta nakon toliko godina. A bio sam siguran da me se više nitko ne sjeća i da me nitko neće prepoznati.
Odjednom razočarano bivam svjestan da je ovo sve san. Moram se probuditi, a tako bih rado i dalje sanjao.
K vragu budan sam… Je li ovo stvarno bio samo san? A valjda je. Ovako nešto se i može samo sanjati…
Post je objavljen 24.11.2008. u 19:48 sati.