| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
|
Mi piloti smo VELIKA djeca koja se cijelog života samo igraju. Na početku karijere (jer smo premladi) igramo se igračkama koje su nam na raspolaganju – avioni. Velike i opasne igračke, vrlo zanimljive, dušu dale da se sve i svašta isproba. Prednost ovih igračaki je da su (jer još uvijek ne znamo sve o toj igri) skoro pa nesalomljive. Slijedeća igračka (malo smo odrasli) su nam žene. Za razliku od aviona to su krhka, nježna bića, puno sofisticiranija, zahtjevnija. Nažalost potrebno je jako puno vremena da to i shvatimo, te se i prema ženama vrlo često ponašamo kao da su neslomive. A kad ih slomimo, poput svakog djeteta gubimo interes za tu igračku i tražimo novu ...  Vrhunska igračka nam je život. E, tu su ona prava uzbuđenja, tu se zaboravlja sve ostalo, tu je adrenalin na maksimumu, tu je sve ono radi čega u tom trenutku postojimo. Život nam je najdraža igračka i ova igra nam nikada ne dosadi. Uvijek joj se vraćamo ili barem sanjamo o njoj. Naravno, kao i sva djeca, brzo mijenjamo raspoloženja pa time i ponašanje i interese. Zato smo poznati kao «ženskaroši», kao skloni alkoholu, raspuštenom ponašanju, a istovremeno smo romantičari, pjesnici neba i oblaka, recitatori ljubavne poezije, slikari pejzaža i obožavatelji lijepih žena... Ali! Sva djeca vrlo brzo gube interes za igru i igračke, krše svoje igračke. U našoj igri najkrhkija igračka su žene. Jako puno smo ih povrijedili i dugujemo im poneku ispriku. Oprostite nam, ta mi smo samo VELIKA i vaša djeca. Savjet: ako se ikada zaljubite u pilota, budite mu igračka za koju nikada neće izgubiti interes. Btw, kad se pilot prestane igrati životom (što ne prežive svi) imat ćete stabilnog, romantičnog, pažljivog pa i poželjnog partnera. Ja to svakako nisam – prekinuo sam prerano igru! A tako mi je dobro išlo... |
|
Jesen stiže... ili: Nešto mi je ništa. A u tom slučaju recikliranje pomaže kao podsjetnik nekih tamo vremena...  Sve više je postajao svjestan snage svojih emocija i svoje opsjednutosti njome. Volio je kako ga preplavljuju osjećaji kad je drži u svojim rukama. Bio je očaran njome dok je pod prstima osjećao svaku njenu oblinu, svaki pregib, svaku poru. I najmanju promjenu na njenom tijelu prepoznavao je pri svakom novom dodiru. Ponekad je bio iznenađen trncima koji su pri svakom dodiru slali valove topline cijelim njegovim bićem. Čak je i razmišljanje o njoj budilo nostalgična i nježna sjećanja na mladost, na dom i na ono poznato treperenje srca tinejdžera. Čudna neka mješavina slatke boli i radosti upisivala je još jednu boru na njegovom licu. Osobito je bio osjetljiv na njen miris. Miris koji je osvajao cijelu prostoriju i tako snažno prodirao u njegove nosnice. Miris koji je izazivao snažne valove emocija. Emocija koje su u sebi nosile i njegovo djetinjstvo i njegovu ljubav i onu skrivenu suzu u kutu oka i sve ono neizrečeno i nedorečeno u njegovom životu. Još jednom ju je pogladio prstima i okom, snažno udišući njen opojni miris. Dopustio je osjećajima da ga preplave svom snagom, a zatim ju je, kao da drži nešto najdragocjenije, lagano vratio na vrh ormara gdje je stajala do prije par minuta. Tu prekrasnu žutu dunju čuva već nekoliko mjeseci. Čuva je još od zadnjeg posjeta rodnoj kući. Majka mu ju je dok su se opraštali ugurala u ruke: "Neka ti se nađe za po putu." |