Marketing
Dunja s ormara
Jesen stiže... ili: Nešto mi je ništa.
A u tom slučaju recikliranje pomaže kao podsjetnik nekih tamo vremena...
Sve više je postajao svjestan snage svojih emocija i svoje opsjednutosti njome. Volio je kako ga preplavljuju osjećaji kad je drži u svojim rukama. Bio je očaran njome dok je pod prstima osjećao svaku njenu oblinu, svaki pregib, svaku poru. I najmanju promjenu na njenom tijelu prepoznavao je pri svakom novom dodiru. Ponekad je bio iznenađen trncima koji su pri svakom dodiru slali valove topline cijelim njegovim bićem.
Čak je i razmišljanje o njoj budilo nostalgična i nježna sjećanja na mladost, na dom i na ono poznato treperenje srca tinejdžera. Čudna neka mješavina slatke boli i radosti upisivala je još jednu boru na njegovom licu.
Osobito je bio osjetljiv na njen miris. Miris koji je osvajao cijelu prostoriju i tako snažno prodirao u njegove nosnice. Miris koji je izazivao snažne valove emocija. Emocija koje su u sebi nosile i njegovo djetinjstvo i njegovu ljubav i onu skrivenu suzu u kutu oka i sve ono neizrečeno i nedorečeno u njegovom životu.
Još jednom ju je pogladio prstima i okom, snažno udišući njen opojni miris. Dopustio je osjećajima da ga preplave svom snagom, a zatim ju je, kao da drži nešto najdragocjenije, lagano vratio na vrh ormara gdje je stajala do prije par minuta.
Tu prekrasnu žutu dunju čuva već nekoliko mjeseci. Čuva je još od zadnjeg posjeta rodnoj kući. Majka mu ju je dok su se opraštali ugurala u ruke: "Neka ti se nađe za po putu."
Post je objavljen 01.10.2008. u 19:21 sati.