zbog izgubljenog povjerenja u ljude majka mi uvijek kaze da sam zlopamtilo. i jesam. i zbog toga mi je svejedno da li je netko iz moje blizine ziv ili mrtav. kad govorim o ljudima iskljucujem onih 6-7 ljudi koji su nesto vise od obicnih ljudi. kad bi sutra saznala da je moja rodakinja, kolegica iz razreda, susjeda i slicno umrla, meni bi bilo toliko svejedno, dobra stvar bi bila ako je sprovod za vrijeme nastave pa da izostanem koji sat a losa ta sto trebam na sprovodu glumit razocaranu zalosnu osobu kad me ustvari nije briga. trenutno iz nesudenog mi vjeronauka, na koji idem samo zato da ne radim skoli probleme s rasporedom, ucimo o moralu, savjesti, dobrom i losem cinu. savjest gotovo da nemam, za moral ne znam, a dobro je ono sto cini moj zivot dobrim dok je lose ono sto me tjera nazad. i jeli lose ako za mjerilo stvari stavljam sebe? obicnu osobu, covjeka, smrtnika? ili bi morala za mjerilo staviti neku visu silu kao sto krscani stavljaju boga? nebi. ja zivim ovaj jedan jedini zivot i nije li normalno raditi sve da uspijem ostvariti onu savrsenu i uzvisenu srecu iako pritom naudim i povrijedim druge? zelim biti netko i nesto. zelim uspjeti ali zelim i zadrzati posebnost koju imam. koju sam dobila i bez koje se ne volim. |
11.2010 (1)
10.2010 (3)
09.2010 (1)
< | listopad, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |