Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/alestrija9

Marketing

there was this boy who, tore my heart in 2.

zbog izgubljenog povjerenja u ljude majka mi uvijek kaze da sam zlopamtilo. i jesam. i zbog toga mi je svejedno da li je netko iz moje blizine ziv ili mrtav. kad govorim o ljudima iskljucujem onih 6-7 ljudi koji su nesto vise od obicnih ljudi. kad bi sutra saznala da je moja rodakinja, kolegica iz razreda, susjeda i slicno umrla, meni bi bilo toliko svejedno, dobra stvar bi bila ako je sprovod za vrijeme nastave pa da izostanem koji sat a losa ta sto trebam na sprovodu glumit razocaranu zalosnu osobu kad me ustvari nije briga. trenutno iz nesudenog mi vjeronauka, na koji idem samo zato da ne radim skoli probleme s rasporedom, ucimo o moralu, savjesti, dobrom i losem cinu. savjest gotovo da nemam, za moral ne znam, a dobro je ono sto cini moj zivot dobrim dok je lose ono sto me tjera nazad. i jeli lose ako za mjerilo stvari stavljam sebe? obicnu osobu, covjeka, smrtnika? ili bi morala za mjerilo staviti neku visu silu kao sto krscani stavljaju boga? nebi. ja zivim ovaj jedan jedini zivot i nije li normalno raditi sve da uspijem ostvariti onu savrsenu i uzvisenu srecu iako pritom naudim i povrijedim druge? zelim biti netko i nesto. zelim uspjeti ali zelim i zadrzati posebnost koju imam. koju sam dobila i bez koje se ne volim.
cesto dovodim sebe u tako reci "opasnost" samo da budem bolja od drugih. samo da oni izgube, samo da vidim kako sam "visa" od njih. volim se dokazati i imam onaj natjecateljski duh i u svakoj igri, svugdje bi nasla nacin kako biti bolja. zato i jesam uvijek nervozna prije neke igre. i malo je puta kada gubim. veseli me tudi neuspjeh i tuda nesreca. no ja sam i dalje "Master of Disguise" kad treba glumiti nesto sto nisam. nije meni tesko reci sta mislim samo je ljepo vuci ljude za nos kad imas koristi od toga.
i kako onda prijateljima objasniti da ti je doista stalo?
pa da moji prijatelji su samo fiktivni. osobe s kojima odlazim u zamisljen svijet. s njima sam nekad na ulici i jedva prezivljavam, nekad smo slavni pjevaci, nekad uspjesni poslovni ljudi, nekad oni koji upravljaju svijetom bez da itko za nas zna, nekad smo obicni ljudi. imam velike snove, znam.
zelim da ljudi za mene znaju. zelim da jednom budem uzor izgubljenim teenagerima. zelim uciniti nesto. zelim u zivotu raditi ono sto volim. hocu li uspjeti? mozda. vazno se nadati.

Post je objavljen 28.10.2010. u 19:29 sati.