zbog izgubljenog povjerenja u ljude majka mi uvijek kaze da sam zlopamtilo. i jesam. i zbog toga mi je svejedno da li je netko iz moje blizine ziv ili mrtav. kad govorim o ljudima iskljucujem onih 6-7 ljudi koji su nesto vise od obicnih ljudi. kad bi sutra saznala da je moja rodakinja, kolegica iz razreda, susjeda i slicno umrla, meni bi bilo toliko svejedno, dobra stvar bi bila ako je sprovod za vrijeme nastave pa da izostanem koji sat a losa ta sto trebam na sprovodu glumit razocaranu zalosnu osobu kad me ustvari nije briga. trenutno iz nesudenog mi vjeronauka, na koji idem samo zato da ne radim skoli probleme s rasporedom, ucimo o moralu, savjesti, dobrom i losem cinu. savjest gotovo da nemam, za moral ne znam, a dobro je ono sto cini moj zivot dobrim dok je lose ono sto me tjera nazad. i jeli lose ako za mjerilo stvari stavljam sebe? obicnu osobu, covjeka, smrtnika? ili bi morala za mjerilo staviti neku visu silu kao sto krscani stavljaju boga? nebi. ja zivim ovaj jedan jedini zivot i nije li normalno raditi sve da uspijem ostvariti onu savrsenu i uzvisenu srecu iako pritom naudim i povrijedim druge? zelim biti netko i nesto. zelim uspjeti ali zelim i zadrzati posebnost koju imam. koju sam dobila i bez koje se ne volim.
cesto dovodim sebe u tako reci "opasnost" samo da budem bolja od drugih. samo da oni izgube, samo da vidim kako sam "visa" od njih. volim se dokazati i imam onaj natjecateljski duh i u svakoj igri, svugdje bi nasla nacin kako biti bolja. zato i jesam uvijek nervozna prije neke igre. i malo je puta kada gubim. veseli me tudi neuspjeh i tuda nesreca. no ja sam i dalje "Master of Disguise" kad treba glumiti nesto sto nisam. nije meni tesko reci sta mislim samo je ljepo vuci ljude za nos kad imas koristi od toga.
i kako onda prijateljima objasniti da ti je doista stalo?
pa da moji prijatelji su samo fiktivni. osobe s kojima odlazim u zamisljen svijet. s njima sam nekad na ulici i jedva prezivljavam, nekad smo slavni pjevaci, nekad uspjesni poslovni ljudi, nekad oni koji upravljaju svijetom bez da itko za nas zna, nekad smo obicni ljudi. imam velike snove, znam.
zelim da ljudi za mene znaju. zelim da jednom budem uzor izgubljenim teenagerima. zelim uciniti nesto. zelim u zivotu raditi ono sto volim. hocu li uspjeti? mozda. vazno se nadati.

svjet mi dize zivce, pogotovo moja draga domivina, i svi primitivni seljaci u njoj. ono prvo sto ne valja u svjetu je vjera. bog na je stvorio, bog je svemoguc i savrsen a mi smo krivi za to kroz sto prolazimo, nosimo grijeh adama i eve i moramo se suociti s gladu itd. nitko nebi stavio stvari ovako : bog je svemoguc, zasto onda nebi izljecio tolike bolesne i gladne i svakojake ljude, zasto im ne pomogne? jer ce oni imat poslje ljep zivot u raju? zast onda nebi i ovdje imali? mislim, nema logike u tome i mislim da vjeruju oni koji se boje suociti s zivotom, oni kojima fali nada, oni koji nisu zadovoljni sobom, oni koji su preslabi da se nose s problemima, na zalost previse je takvih, slabih ljudi. nemaju u cem nac svrhu zivota i svoje mjesto pa ajmo svi masovno u crkve tamo je utjeha i tam su ljudi da nas prihvate. mislim, jadno i pateticno. prije sam govorila " ja ne vjerujem, a ko voli nek izvoli" no s godinama gubim tolernciju za takve, svrstavam ih na samo dno ljestvice. a zasto? jer se bahate. ko vjeruje misli da je bolji i superiorniji od nas koji vidimo kako je to besmisleno. i mene se sili da vjerujem. meni se govori "je mi bumo sretni u raju a ti ne" mislim, WTF? kaj ti brijes covjece? ajd nadaj se tom boljem zivotu, potrosi ovaj koji sigurno imas na iscekivanje onog boljeg i ja se iskreno nadam da ces drugi zivot dobiti posto ovaj trosis uzalud. i jos mi nije jasno, ako vec svi toliko zive za taj zivot poslje smrti, zast se jednostavno ne ubiju pa odma odu u bolji zivot? mislim, da to je zabranjeno vjerom ali bog ce im oprostit nije li tako? i onda ja, toliki protivnik vjere u skoli moram pohadati nastavu vjeronauka. zasto? jer je cjeli moj razred takav. svi vjeruju. najbolje je na satu slusat kad profesor nesto kaze svi samo klimaju glavicama " da naravno tako je slazemo se" niti ne razmisljaju o tome samo upijaju sta on kaze. ono doslovno upravlja njima. uzas. na kraju, crkva svime upravlja. iz katakombi su postigli toliku moc da upravljaju gotovo cijelim svjetom. zalosno.
a tek one recenice tipa " ja vjerujem jer sam dozivjela boga " mislim, sta si to dozivjela? covjece, ajmo realno. uzmimo za primjer ono "istjerivanje vraga" iz osoba. nisam prisustvovala, ali sam iz prve ruke slusala o cem se radi. znaci molitve ovo ono i onda idu svi ti puni vraga do svecenika koji stavi ruku na njih i oni se tresu, padaju, i na kraju se niceg ne sjecaju. e pa dragi moji vjernici, morali bi biti svjesni da u nekoj razini svjesti mozemo upravljati svojim mislima do te mjere da "nesvjesno" radimo neke stvari. ako u nesto vjerujemo, s vremenom cemo zaboraviti dali je to stvarno ili ne. na primjer ako ja stvarno vjerujem da kad dodem do svecenika moram se onesvjestiti, ja cu to napraviti nekontrolirano. ili evo jedan primjer za koji ste vjerojatno i culi. zena koja zeli imati djete, i pokusava to itd. moguce je da joj se dogodi lazna trudnoca sto znaci da ce ona imati sve simptome ko i trudnice, al djeteta nigdje, znaci da je ona utjecala na svoje tjelo, svoj um tako da ni sama nije znala. djelomicno sam zakomplicirala, ali hocu reci da smo itekako sposobni sebe uvjeriti u svasta sto nema veze s istinom.
i ja bi uistinu najradije sve to poslala u njihov raj pa neka tamo zive u tom svom savrsenstvu i nek lete na oblacima. -.-'
i jos se onda nadu mnogi znanstveni dokazi da su knjige tipa biblije pisane metaforicki, ali ne, biblija je zakon. -.-' prepateticno.
na to ja trosim svoje zivce. na seljake koji nemaju svoj stav.

p.s. ovim postom nisam nikog namjeravala uvrijediti, ali dajte, znate da sam u pravu kad kazem da nema boga.
hvala.

ja sam jedna od suvisnjih ljudi. onih koji mogu imati gotovo sve. nisam glupa osoba, nisam ni olicje ruznoce, nisam ni siromasna, ali preravnodusna sam na sve dogadaje i ljude koji me okruzuju. ne vidim srecu u onom sto mogu imati, vec u onom sto ne mogu. onda dajem sve od sebe da to dobijem, i opet prestaje biti zanimljivo. brzo se svega zasitim, stvari i osobe mi brzo dosade. trazim savrsenstvo koje ne postoji i povrijedim sve oko sebe. mislim da nema osobe oko mene koju znam a nisam povrijedila. no i na to sam ravnodusna. ne vidim srecu i zadovoljstvo i nisam sretna. s jedne strane opet je to uredu, jer ciljam visoko. zelim uvijek vise od svega. no u ovom malom primitivnom gradu nema vise. zato zelim putovati. naci svoje mjesto u svemu tome. negdje ima mjesto gdje spadam.
bilo bi ljepo biti sretan. i bilo bi ljepo imati nekog tko te voli, kom je stalo. no ja sve otjeram prije svega. jedna mana, jedna kriva rijec, jedan krivi naglasak i sve pada u vodu, ja sam nezainteresirana i odlazim. ravnodusno.
ali ima jedan jedini izvor zadovoljstva u meni, to je muzika. usput mastam o onom sto se nikada nece dogoditi, no sve me to vodi u drugi svjet, onaj koji nitko ne razumije. onaj u kom ja imam glavnu i posljednju rijec. onaj u kom stvaram kog zelim i ubijam kog zelim. moja vladavina ondje je apsolutisticka i nitko se tome ne protivi. moja rijec se slijedi. to je moja zelja.
no stvarnost kad tad dode i ja se moram odvojiti od svog carstva. i sada takoder, moram uciti. skola je jos uvijek najveci dio mog zivota, pa iako me ne cini sretnom, mozda me dovede do srece.
covjek se razlikuje od ostalih zivotinja jer ima savjest. no u ovom svjetu mnogo je ljudi koji savjest nemaju. ja sam ponosna sto sam djelom jedna od njih.