Hashishin

subota, 30.10.2010.

Vjetar

U kojoj zori se krije tajna, u kojem času se oprost dijeli, među ljudima i... iznad ljudi?! Osim oštrica zime i metala, osim vjetrova koji razaraju svaki mir u duši, šta je još preostalo da mu se predam? Među nama su se namnožile tajne. Među nama su se posijale laži. I ja ih trpim ne sudeći nikome osim sebi. Pravo da kažem, ne znam ni sam više zašto.

U visinama Alamuta, daleko od svijeta, ja sanjam tebe u dalekom gradu kako s nekim drugim gledaš u nebo i kako ti on pokazuje na mene, odbačenog otpadnika, ispod istočnih nebesa skrivenog i tugom ophrvanog otpadnika od vas, ljudi s kojima sam sanjao zajedno, sve dok nije došla oluja i odnijela me u tvrđavu Hasana Sabbaha, da po njegovoj volji sudim i ništim.

U kojoj zori i u kojem času ćemo znati hoću li se ikada vratiti? Odgovori mi, Bože Svemogući, oprosti mi i drži me budnim dok sam još barem sjenka onog čovjeka koji ti je iskreno robovao. Da mi je samo prisjetiti se svega. Da barem mogu čuvati uspomenu, bez prljavštine, krvi i suza.

četvrtak, 28.10.2010.

Između jave i sna

Potrošio sam se, pomislio je. Prostor u kojem sam odrastao postao je tijesan. Ljudi su mi postali teret. Osim ono malo prijatelja koje ionako više ne gledam kao druge ljude. Oni nekako svijetle i nisu mi teret, taman mi došli sa vrećama kamenja.

Potrošio sam se, pomislio je, a kučka je stajala pored oronule bazilike i tresla se od hladnoće. Nije ni lišće više tako žuto. A i romantizam je prošao davno. Potrošio sam se i volio bih ići, pomislio je. Kada dođe do rešetaka kojima su omeđene ovakve zemlje, pomislit će kako je šteta što se toliko potrošio. Rano je. Možda je trebao ostati bez svega nešto kasnije.

Kada bude mogao zrelo razmišljati i postaviti principe svoga postojanja na ona mjesta koja zaslužuju.

Bez kolaža i anarhije.