Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Ovaj tekst je inspiriran večerašnjom Latinicom u kojoj je bilo govora o hrvatskom školstvu. Ovdje bih se osvrnuo samo na naše visoko školstvo. Dosta se govorilo o bolonjskom sustavu i problemima njegova uvođenja u naše školstvo te o problemima previsokih školarina. Bolonjski proces u Hrvatskoj vrlo je lijepo izgledao u reklamama, prospektima i općenito u propagandnim istupima nadležnog ministarstva i općenito hrvatske vlasti. Sve je sjajilo i blještalo od obećanja. Govorilo se o nekoj lijepoj, dalekoj i misterioznoj zemlji – Zemlji znanja. Obećavalo se sve i svašta i garantiralo kako će Hrvatska postati konkurentna nacija u vidu visokoobrazovanog kadra. No što je od toga danas ostvareno u našim Sveučilištima?
U zapadnoeuropskim Sveučilištima gdje se bolonja u stvarnosti provodi, studenti ocjenjuju svoje profesore i ta ocjena nije tek forma, nego ona ima veliki utjecaj na daljnji rad i plaću profesora. Kako je to u nas? Kad su bile provedene neke ankete prošlih godina u kojima su studenti s pravom anonimno kritizirali postupke nekih profesora, ovi bi, nakon što bi saznali za rezultate ankete, na predavanjima znali popljuvati studente nabacivši kako mi nismo nikad zadovoljni i još se osjetili uvrijeđeni i ugroženi. Ja uvijek kažem, kvalitetan profesor i kvalitetan student se nemaju čega bojati. U našim Sveučilištima danas rade profesori odgojeni na šibi Franje Josipa i Aleksandra Karađorđevića, tzv. metuzalemi, čiji rad i uspjeh u karijeri očito nisu pratili opći razvoj akademske zajednice. Zbog te činjenice oni se osjećaju ugroženo i sva ta ugroženost puca po studentima. Htio bih samo naglasiti da metuzalemne ne označava samo starost osobe nego i stanje uma.
Ako se student bolonje usprotivi takvom sustavu u kojem se sve radi u zadnji čas, u sustavu gdje se kriteriji o upisu godine određuju minutu do podne, što rade odgovorni? Jednostavno sve te „buntovnike“ optuže da su neradnici i da bi bilo bolje da uče, a ne paradiraju po ulicama.
Ako se studentska udruga pobuni zbog općeg rasula na Sveučilištima i zatraži od odgovornih da se to stanje riješi, što ti isti čine, umjesto da se bave poslom za koji su plaćeni? Oni jednostavno optuže udrugu i cijelo njeno članstvo da su produžene ruke neke političke opcije, i na taj način sa sebe speru svu odgovornost za svoj nerad i brzo utonu u zimski san u svojim udobnim foteljama, i tako će oni godinama (kao da nikad nisu studirali i kao da ne znaju kako je to biti student). U nas zapravo nema nikakve strategije. Ja sam iz malog mjesta i uvijek sam mislio kako nedostatak bilo kakvih pravih reformi i strategija od strane odgovornih u mojoj sredini je samo sindrom malog mjesta, ali sve mi se više čini da je to općehrvatski sindrom. Radili ili neradili plaća je ista. Sposoban ili nesposoban isto je, posao ćeš dobiti glavno da ti je tata lola u nekoja stranci.
No najzanimljivije je kako su rektorati i ministarstva uvijek lijepo uređeni, a s druge strane učionice su stare trideset i više godina. Neki kažu kako rektorati trebaju lijepo izgledati za goste, no ja se pitam dali bi rektorati i ministarstvo trebali odražavati izgled cjelokupne infrastrukture našeg visokog školstva.
U nas se problemi samo krpe zakrpama a nitko se ne sjeti da kupi nove hlače, bilo da je nesposoban da ih kupi ili jednostavno lijen.
Na hrvatskim Sveučilištima autonomija je paravan za nerad i ona u nas ne postoji kako bi osigurala Sveučilištu slobodan intelektualni razvoj, bez utjecaja Države, već da pokrije neradnike i osigura im mirnu budućnost.
Često se volimo hvaliti kako smo i socijalna zemlja. Dali se ta socijalnost ogleda u stalnom povećavanju iznosa školarina i stalnom povećavanju broja studenata koji moraju plaćati studiranje? Zašto izvrsnost i socijalni status nisu uvjet da netko plaća ili ne plaća studij ili dobije dom.
Infrastruktura Sveučilišta loša, ostaci prethodnih rudimentarnih školskih sustava previše prisutni, opća škrtost sustava, prelijepe parole koje su obični paravan, sve skuplje studiranje, nedostatak domova, nepotizam, bahatost, nerad, nesposobnost, provođenje kvazi-reformi u smislu donošenja odluka u zadnji čas, nesposobna birokracija i nedostatak profesora – to je hrvatsko visoko školstvo danas i sa njime ćemo vjerojatno biti konkurentni, a samo sa zemljama Podsaharske Afrike. No ne boli to puno naše političare jer njihova djeca i tako studiraju na skupim inozemnim privatnim Sveučilištima.
DOLI BOLONJA - GORI BOLONJEZE