petak, 11.01.2008.

OSVETA

~OSVETA~

Večeras je tako mirna večer
u zraku se osjeća čudan miris,
zapravo,sve je nekako čudno.
Iz daljine se već mogla vidjeti,Ona.
Stajala je pognute glave,
sva u crnom,
na brdu poviše toga sela,
gdje živio je on,
kome se trebala osvetit.
Njeno lice bijaše prozirno,
a oči crne kao ugljen.
Ruke sakrila je pod plašt,
ne sluti na dobro.
Zašto si baš ti taj
koji me je pokušao uništit?
Zar moja ljubav nije bila očita...
kome ću sad dat svoje srce,
na koga misliti,....
to su bila jedna od brojnih pitanja
koja postavljala je,neočekivajući odgovor...
Koraci...,čuju se koraci...
Tko je to,kuda hoda,
gdje je.....
Nije ju strah,ona nema osjećaja za to,
okrenula se naglo,ali bilo je kasno,
ugladala je njegove oči,
za ruku je drzao prekrasnu djevojku,
kojoj pogled zračio je zlom svejtlošću.
"zbogom"-bila je zadnje rječ koju je mogla čut,
pala je na tlo.
Sada njeno tijelo postalo je bespomoćno...
On se sagnuo da joj zaklopi oči,
tada ugledavši ceduljicu u njenoj ruci.
Kada ju je otvorio
suza kanula je iz oka,tog prekrasnog oka.
Bila je to njegova slika,
na kojoj je sitnim slovima pisalo:"OPROSTI"....