subota, 20.10.2007.

TIHA PATNJA

U mračnoj sobi
prepumoj tužnih latica,
nalik njezinom licu,
sjedala je skupljena u kantunu
te posebno ispunjene prosotrije.
Lice bilo joj je mokro od suza
što prolijevala je radi Njega,
Njega kojega je izgubila,
Njega,koji joj je ostavio samo uspomene
i dio srca koji ce zauvijek biti zaključano
pod šifrom njegovog imena.
Nije joj bilo žao tih suza,naprotiv...
zamišljala je da je on sad pored nje
i da joj svojom toplom rukom
briše te male kapljice,
što neprestalno klize po
njenim rumenim obrazima.
U rukama držala je sliku,
gledajući je,
s njenih usana začuo se tihi šapat...
"nedostaješ mi".....
No...morala se pomirit s činjenicom
da mora biti strpljiva,
da mora stavit osmjeh na svoje lice,
da mora sakriti svoju tugu i bol
i živjeti s tihom patnjom
koja,kao vatra tinja u njenoj unutrašnjosti,
tiha patnja koja se nikad neće izgasiti...