Samo čujem mamin glas u glavi koji govori da se ne zabrinjavam oko tih problema,to su problemi starijih.
Ali katkad i ti stariji,veliki,trebaju pomoć nas malih...
Nekad znamo riješiti probleme koji se njima čine nerješivim.
Smeta mi što tako lako odustaju od svega,misle da će se sve riješiti samo od sebe,ali neće.
Ništa se ne riješava samo,ništa se ne zaboravlja s vremenom,sve uvijek ostane urezano u sjećanja i u srce.Ali na to ˝veliki˝ zaboravljaju...
Zaboravljaju i na nas male..Zaboravljaju da imamo i mi razum i znamo dati podršku i razumijevanje...Ali tako je to...

I sad,kao,sve je bolje.Ali opet će se sve zaokrenuti,kad se budemo najmanje nadali...Možda se sjećate,možda i ne,kad sam u jedno postu napisala kako mi ovaj Božić neće bit pun veselja i sreće,ali razmišljala sam o tome.
I shvatila sam da ako želim da ovaj Božić bude pravi Božić trebam se potruditi oko toga.I hoću.Ništa ne obećajem,ali potrudit ću se.Potrudite se i vi.
Ja neću biti kao veliki,neću misliti da će se sve riješiti samo od sebe,
preuzet ću stvar u svoje ruke.

Znam da nemam razloga za zabrinjavanje(bar se nadam),ali uvijek se bojim da ću te izgubiti.Ne znam zašto,ali uvijek se tako osjećam,i kad mi kažeš da me voliš,ja ti ne vjerujem...Bojim se...Ne bojim se ostati sama,bojim se izgubiti te...

Po vašim komentarima izgleda da vas svaki moj post skoro rasplače,pa sam se odlučila suzdržat bar ovaj post da ne bude tužan...
Iako želim pisati tužno jer mi se srce tako osjeća.A dušu skroro ni ne osjećam.

And though there are times when I hate you
'Cause I can't erase
The times that you hurt me
And put tears on my face
And even now while I hate you
It pains me to say
I know I'll be there
At the end of the day
(Beyonce-Broken hearted girl)

Ne ide mi to više.Da odustanem.Ne,to je čin kukavice.A kukavica nisam,znam da nisam.

Samo me uvati neka tuga.Zatvorim se u sebe,otvorim bilježnicu i počnem pisati stihove,one stihove koje baš tada osjećam..
Olakšavam si dušu.Al još ne razmijem zašto me hvata ta tuga,iako je sve u redu.Možda se bojim da će sve pasti u vodu,pa ne želim ništa izgovoriti,kako ne bi ništa ukvarila.
Danas sam bila tužna,i pisala sam.A svi su me u čudu gledala,ćak me i nastavnica pitala što mi je,al nisam znala odgovor.Samo sam rekla da sam tužna,ona je rekla da je takvo vrijeme,ali vrijeme nije krivo.

Ovo su ti stihovi bez ikakvog značenja..Nemaju naslova, kad ih pročitate samo dajte naslov kakav želite..

U kutku sobe,postoje jedne uplakane oči,
koje trpe svu bol,
koje trpe ono najgore,
i to nikome ne pokazuju.

Samo kad su te uplakane oči same,
samo tada zaplaču,
da ih nitko ne gleda
kako pate.

Samo tada,
ona osvijetljena soba,
postaje mračna tamnica boli,
za one usamljene uplakane oči.
______________________________________________

Tugu uranjam u
pjesmu praznih stihova,
izmučenih riječ i
bolnih krikova,
koji proizlaze iz otuđene duše
i bolnog srca.
______________________________________________

I od toga prijateljstva
više ništa ostalo nije,
osim pepela kojeg vjetar
raznosi po našim sjećanjima,
po krhkoj prošlosti i
onim surovim godinama
kad smo mislili da
ljepše ne može biti.
(ali smo se prevarili)
______________________________________________

I sada se opet bojim
proći tom ulicom
gdje sam s tobom djelila sve,
gdje su moje suze bile tvoje,
da se ne bih opet sjetila
starih dana,i onih noći,
kada bio si mi sve.
Sve na ovom svijetu.

Zacrtah svoj cilj.Ali nisam sigurna jeli pravi.Ali ako pogriješim,nema veze.
Ipak,iz pogrešaka se uči.

Sretna sam jer je to bila samo šala.Jedna zločesta šala.

Nalazim se u mnogim stvarima,u lijepim događajima,u veselju,sreći,plaču.

Želim ih sve vidjeti na okupu.Želim uživati s njima svaki tren ovog života.
Volim ih.Oni su dio mene,dio mog srca.

Stvari se vraćaju na svoje.Zasad je sve kako treba biti.Ali znam da će se to sve ubrzo srušiti,jer kod mene sreća ne traje dugo.Traje dan-dva.Možda i manje.

Vječiti pesimist.U vezi svog života vječiti pesimist,kad se o drugima radi,vječiti optimist.A takva sam.Brinem se o drugima,a o sebi ne.



Ljudi uvijek kasne kući kad su sa mnom.Kad ih toliko volim,pa ih ne mogu pustit od silne ljubavi...

Mrzim kad ljudi osuđuju druge zbog boje kože,vjere,itd.
Totalno glupo ii rasistički.Što mrzim.

Mislim da ljudi ne shvaćaju da su ovdje s nekim razlogom.
Da žive da bi nešto postigli.
Da bi postigli neki uspjeh,ne materijalni već duhovni.

Ne veselim se više Božiću,ni Novoj Godini ni ičemu.
Jer znam da će biti gore nego ikad.Samo nas troje u kući koju u nekim slučajevima prezirem.Nigdje neće bitni veselja,smijeha,i one nevine radosti..

Pokvareni,bezosjećajni gad.Moje ga suze liječe..Naravno..Nego što bi ga drugo liječilo nego patnja mene i Nje...Kad sam plakala,to ga nije ni zabolilo,
nije uopće mario za tim što mi to radi...Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša,njegov odgovor je bio:Ne znam..Ma što ne znaš gade jedan bešćutni...A znaš srati i uništavat mi život..Ali Ona mi daje snage,Ona najviše pati,Ona me najviše razumije...Zbog Nje se isplati živjeti...
I eto,sad je kao sve u redu,opet nastavljam živjeti,a sutra će opet isti kaos,i tako opet iznova..

Ne razumijem neke osobe..Ne razumijem kako ne shvaćaju ovaj život.Ne razumijem kako je njima sve igra i ništa ne shvaćaju ozbiljno.Vjerovatno ih nikad neću ni shvaćati,jer ipak ljudi smo i svi smo različiti.

Kad sam ugledala tvoj lijes,samo sam spustila pogled i suza mi je potekla.
Baš si sad morao otići kad ti je život išao na bolje..
O Bože...Inače me smrt ne pogodi,al bio si mlad..
Čuvaj svoju seku,ona te puno voli..Anita uz tebe smo svi..pusaaa

Zvone,jesi krepa???Daj mi više tu memorijsku..hehe

Evo,vratila sam se.Iako ne znam zašto.Možda mi je falilo tuđe razmišljanje,možda su mi falile moje riječi na ovom blogu napisane s nadom da će ih netko razumijeti.Ne znam,ni ne želim znati.

Ne znam kako da kažem,
da li da lažem il kažem bolnu istinu,
Da li da uništim slabašna srca
ili da me savjest izjeda do smrti.
Pravo rješenje je negdje u mojoj glavi,
nije ga lako naći.
Ali ipak,istina je prva,
ma kako ona bolna bila.

Nadam se da bar u jednom dijelu one poruke ima nešto istine.

Ne znam više.Strah me sudbine.Strah me onoga što slijedi.Strah me onoga što ne znam.Strah me svijeta.Strah me Boga.

Ne gledajte tako tužno na smrt.Ipak je to samo prijelaz u nešto bolje.Bar ćemo se tada riješiti ove zagonetke od života.Ovog labirinta bez izlaza.
Mislim da ne treba plakat kad netko umre,već ga pustit da si olakša cijelu stvar,da jednostavno umre gledajući tvoj osmijeh na licu.

Zvone sritno na pregledu.Nećemo te valjda izgubit..Hehe..

Nema više moje naivnosti,zajebite više svi.Nisam više naivna.
Stvarnost me ojačala.Ojačao me život.Ojačale su me promjene.

I za kraj.Vraćam se s promjenama.Jednostavnost od sad,i u životu i na blogu.