Evo,vratila sam se.Iako ne znam zašto.Možda mi je falilo tuđe razmišljanje,možda su mi falile moje riječi na ovom blogu napisane s nadom da će ih netko razumijeti.Ne znam,ni ne želim znati.

Ne znam kako da kažem,
da li da lažem il kažem bolnu istinu,
Da li da uništim slabašna srca
ili da me savjest izjeda do smrti.
Pravo rješenje je negdje u mojoj glavi,
nije ga lako naći.
Ali ipak,istina je prva,
ma kako ona bolna bila.

Nadam se da bar u jednom dijelu one poruke ima nešto istine.

Ne znam više.Strah me sudbine.Strah me onoga što slijedi.Strah me onoga što ne znam.Strah me svijeta.Strah me Boga.

Ne gledajte tako tužno na smrt.Ipak je to samo prijelaz u nešto bolje.Bar ćemo se tada riješiti ove zagonetke od života.Ovog labirinta bez izlaza.
Mislim da ne treba plakat kad netko umre,već ga pustit da si olakša cijelu stvar,da jednostavno umre gledajući tvoj osmijeh na licu.

Zvone sritno na pregledu.Nećemo te valjda izgubit..Hehe..

Nema više moje naivnosti,zajebite više svi.Nisam više naivna.
Stvarnost me ojačala.Ojačao me život.Ojačale su me promjene.

I za kraj.Vraćam se s promjenama.Jednostavnost od sad,i u životu i na blogu.