crna slova na bijeloj podlozi

tijelo
voda
boje

radosna tuga

obučeni majmun s idejom palog anđela
istovremeno rezigniran i bijesan
sjedi u limenom kavezu i lupka prstima po volanu.

pada kiša.

deseci pripadnika iste populacije
uredno poredani među bijelim linijama
staklastih pogleda čekaju zeleno:

ovaj mjesec plijen kasni,
a gorile prvog dolaze po svoje.
moram stići u vrtić do pet.
jebiga.
nazad ne mogu bez dlake i očnjaka,
naprijed bez krila.
srećom, ostalo mi je nešto
fermentiranih plodova
u frižideru, zvat ću braću večeras.
letit ćemo dlakavi.

nabrekle, teške noge
u bijelim, debelim najlonkama
u ledeno subotnje jutro na remizi,
sasvim su dovoljne

da u pitanje dovedu ono
u što smo se krvavih očiju noćas kleli: nema razloga za strah.

nema li?

nema!

u ovoj jedinoj prilici koju sam dobio
želim vjerovati da je tako: nema razloga za strah.

košmar ima smisla
isključivo kada se zapiše
pa ga čitajući prepoznaš, probaviš i zaboraviš.

inače je samo to: košmar.

pusčpsn je mrtav
dah je ritam kojim ću hodati
ako preživim ovu noć

preživit ću ako napišem dovoljno riječi
da sagradim most do tebe

ne shvaćaj me ozbiljno, ovo je čisti mazohizam

idem duboko
do kosti
do kosti izbijeljene suncem

srž sam pojeo za doručak
ušao u svijet
svijet otvoren za poglede, otvoren za trčanje
ušao u sobu
sobu sa pet hiljada ljudi sa dignutim čašama

neću stati
neću stati ni kad se pretvorim u detalj
u detalj na tvojoj maternici

odvest ću te
odvest ću te kući

okus rastanka, vina i kave. otišao sam, a još sam tu. umro sam, a gledam kako plačete. možda vas prvi put stvarno vidim.
nekad sam se bojao. sad vas volim.
više me ništa ne veže, a konačni sud je nejasna, nestvarna budućnost. vjetar sam. tko me može obuhvatiti?

igra mi se, opijao bih se tobom.
otvori mi put, uživat ćeš.
nema razloga za brigu, bojiš se sjena. (sad to znam)
pusti odjeću, ne treba ti.
(nemaš pojma na koliko mjesta u koži ti se mogu skriti)

bakreni petar, vitez bez ambicije i straha.

tekst je pronađen u zagrebu u proljeće 2002. pri kopanju temelja za trgovački centar "king cross". sasvim slučajno ga je, pušeći, pronašao radnik mladen ivanović (36). poklonio ga je maji, svojoj kćeri, a ona ga je pojela. od tada, kad prdne, sobu ispune leptiri. svi je zovu na rođendane.

odjedanput su oživjele boje
ljudi su propričali i skinuli maske
popili i zagrlili se
kičma se ispravila
smijeh osmjelio

disali smo kao djeca

volim te danas, znaš
sutra neka umre
zauvijek

jesen. iznenadna racija u otočnoj birtiji: jedan gost i konobar za šankom s dosadom promatraju odlučne policajce na ulazu. drugi (jedini preostali) gost sjedi negdje u dnu prostorije i mrmlja si u bradu: "na peronu? nisam još tamo, ali krenut ću svaki čas. moram i želim. zato me ne požuruj, ostavi me ovdje još malo. pola sata, sat će biti sasvim dovoljno da se oprostim."

- pustite njega, on je davno prešao granicu.
- koju granicu?
- rio grande. vratio se u zemlju crtica.






u pozadini razgovjetno svira:
Djeco Ivica se zovem,
kog nacrtam bude živ,
te me slike vode, vode
u vis hajte s nama i vi svi.

kakav dan
kakav dan
kakav dan
kakav dan
leptir me dotakao
jutros

zagolicao mi ego
(ko uvijek kad si blizu, ponovo sam gizdav i jak)
probudio sumnju
vratio kroz vrijeme

zabilježit ću ovo. neću okrenuti glavu.
napojit ću se ovdje, na njenom izvoru
(iskreno, napajam se od jutra)

/sebičan, sebičan.../ u raznim se formama ponavlja iznutra

spomenuo sam ti lotovu ženu.
vidiš, to mi je prabaka.
da, ona što se osvrtala.
samo, čini mi se da je bolest generacijama uznapredovala, pa ja sad više ne znam u kojem je smjeru naprijed da bih znao kamo se to ne smijem osvrnuti. svašta mi pada na pamet, i igra s vatrom i konzerviranje za budućnost, čak i ovaj život između.

kakav dan









u pozadini razgovjetno svira:
mi hodamo po crti
tankoj žutoj crti kroz mrak
u kojem nestaju kuće
i ljudi
i lica
čitava ulica
polako tone u ne
samo plavi prozori vise u tami
sami smo na cesti
ti si ponijela svoj bambusov štap
i torbu od slame
i okrugli kamen
i stakleni prsten
a ja sam ko uvijek kad si blizu
ponovo gizdav i jak
tako smo lijepi
tako smo sami

mi hodamo po crti
tankoj žutoj crti kroz grad
počela je sitna kiša
hladne su ulice
ljudi u domovima prate program
oni sjede i šute
noć je bez tajni

naše duge sjene
su se pružile niz mokri asfalt
one su davne
one se ljube
one se boje
one se čude
čude
a TVman
TVman
ON IDE

sami smo na cesti
ti si ponjela svoj bambusov stap
i torbu od slame
i okrugli kamen
i stakleni prsten
a ja sam ko uvijek kad si blizu
ponovo gizdav i jak
tako smo lijepi
tako smo sami
naše duge sjene
su se pružile niz mokri asfalt
one su davne
one se ljube
one se boje
one se čude
čude
a TVman
TVman
ON IDE

If It Were Up to Me
Words and Lyrics by:
Cheryl Wheeler

Maybe it's the movies, maybe it's the books
Maybe it's the bullets, maybe it's the real crooks
Maybe it's the drugs, maybe it's the parents
Maybe it's the colors everybody's wearin
Maybe it's the President, maybe it's the last one
Maybe it's the one before that, what he done
Maybe it's the high schools, maybe it's the teachers
Maybe it's the tattooed children in the bleachers
Maybe it's the Bible, maybe it's the lack
Maybe it's the music, maybe it's the crack
Maybe it's the hairdos, maybe it's the TV
Maybe it's the cigarettes, maybe it's the family
Maybe it's the fast food, maybe it's the news
Maybe it's divorce, maybe it's abuse
Maybe it's the lawyers, maybe it's the prisons
Maybe it's the Senators, maybe it's the system
Maybe it's the fathers, maybe it's the sons
Maybe it's the sisters, maybe it's the moms
Maybe it's the radio, maybe it's road rage
Maybe El Nino, or UV rays
Maybe it's the army, maybe it's the liquor
Maybe it's the papers, maybe the militia
Maybe it's the athletes, maybe it's the ads
Maybe it's the sports fans, maybe it's a fad
Maybe it's the magazines, maybe it's the internet
Maybe it's the lottery, maybe it's the immigrants
Maybe it's taxes, big business
Maybe it's the KKK and the skinheads
Maybe it's the communists, maybe it's the Catholics
Maybe it's the hippies, maybe it's the addicts
Maybe it's the art, maybe it's the sex
Maybe it's the homeless, maybe it's the banks
Maybe it's the clearcut, maybe it's the ozone
Maybe it's the chemicals, maybe it's the car phones
Maybe it's the fertilizer, maybe it's the nose rings
Maybe it's the end, but I know one thing.
If it were up to me, I'd take away the guns.

(P) October 1, 1997

Penrod And Higgins Music / Amachrist Music
ACF Music Group
International Copyright Reserved

sjedi sama u kutu. pred njom, u bijeloj šalici, nepopijeni gutljaji. uzima ih jednog po jednog, prati im put od usana do želuca. mir joj remete samo povremeni bljeskovi noćašnjeg sna: njegovo mrtvo tijelo u plastičnoj vreći na tavanu. sasvim slučajno ga je otkrila iza nekakvih gipsanih ploča.
u stvarnosti ga je napustila prije desetak godina samo zato što je osjećala da još mnogima mora biti dostupna. jebiga, ego joj je tada bio velik, a među nogama gorilo. sad bi se rado vratila. usrani stereotip o "ovoj pameti, a onim godinama" odbija se o unutrašnje stijenke lubanje. već dugo je znala da je to ne vodi nikamo i ponavlja si priču o sodomi i gomori i lotovoj ženi. biti stup soli nije je privlačilo. možda ga je san ubio jer ona svjesno nije mogla? sasvim nebitno.
pauza se bliži kraju. šalter je čeka. bistro staklo s rupom u sredini. jupa u glavi, jupa u zidu.