**Zivotinje**

Slon

Danas žive još samo tri vrste surlaša:

* afrički slon (Loxodonta africana)
* šumski slon (Loxodonta cyclotis)
* azijski slon (Elephas maximus)

Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu

* patuljastog slona (Loxodonta pumilio)

kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).

U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.

Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.

Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.

Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.

Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.

Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.

Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.

Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.

Kornjača

Kornjače (Testudinata,Testudines, ranije i Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji postoji više oko 300 različitih vrsta , od toga su sedam morskih , 180 vrsta živi u slatkoj vodi a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri . Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.

Sa izuzetkom polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime , i tropa. Naročito su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.

Oklop: sve kornjače se odlikuju oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice , rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože . Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.

Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego gubicom otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.

Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije . Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje . Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnene i slatkovodne kornjače pokaziju, da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.

Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače , i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.

Osjetila:

* Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazoviimaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
* Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
* Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.

Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Izuzetak je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji potsjeća na frktanje. Razlog tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.

Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova . Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osijećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro kao sisavci.

Dužina života: Kornjače mogu živjeti jako dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i time, s razlogom, uživaju glas Metuzalema u svijetu životinja. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.

Tipični dan jedne kornjače sastoji se od potrage za hranom i, kod gotovo svih vrsta, izlaganja suncu. Ovo zadnje služi reguliranju tjelesne temperature kao i prihvaćanju UV-zračenja . Za gmazove najvažniji dio spektra je UVB jer pomoću njega se vrši sinteza D3 vitamina. U klimatski umjerenom području pa sve tamo do pustinjskog godišnja doba određuju životni ritam kornjača. One se zimi zakopavaju ili već prema vrsti traže sklonište pod vodom, gdje iduće mjesece provode dijelom ukočene, "smrznute". Neke se vrste jednako tako povlače i za vrijeme velikih ljetnih vrućina.

Prehrana: Kornjače mogu biti biljožderi kao i mesožderi. Međutim, svima je zajednička potreba za hranom bogatom kalcijem koju trebaju za gradnju oklopa. Da bi mogle resorbirati kalcij, kornjače trebaju vitamin D3. Do danas se ne raspolaže detaljiranim spoznajama o tome, kako kornjače uspijevaju "pokriti" svoju veliku potrebu za vitaminom D3.
Kornjačica neposredno prije valjenja

Razmnožavanje: Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama , u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)

Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.

Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.

Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.

Danas postoje dvije glavne moderne grupe kornjača:

1. Razvoj kornjača koje uvlače vrat i glavu u oklop (krijovratke, Cryptodira) počeo je u razdoblju jure prije 180 miliona godina i danas su zastupljene sa 13 porodica. Vratni kralješci ovih životinja su posebno građeni na način, da se kralježnica može saviti u obliku slova S i tako omogućava povlačenje glave u zaštitu oklopa.
2. Kornjače koje savijanjem vrata u obliku slova S sklanjaju glavu postrance pod oklop (vijovratke, Pleurodira) su, povijesno gledano, mlađi podred jer su se razvile tek u razdoblju krede i danas su zastupljene s dvije porodice.

Ugroženost zbog promjene okoliša

Životni prostor mnogih vrsta kornjača je ugrožen. Kopnene kornjače na njihovim prastarim područjima mnogi poljoprivrednici smatraju štetnicima i često ih ubijaju. Mnoge ceste presijecaju njihova staništa pa veliki broj kornjača strada od prometa. Pritom, često je riječ skotnim ženkama koje traže odgovarajuće mjesto za polaganje jaja. Industrija ispušta otpadne vode u vode nastanjene slatkovodnim kornjačama čime se taj biotop mijenja. Na taj način vodene kornjače vrlo često gube prehrambenu podlogu. Izravnavanje i utvrđivanje riječnih obala rezultira gubitkom mjesta na kojima se kornjače mogu sunčati i polagati jaja. Morskim kornjačama turizam otežava pristup plažama pogodnim za polaganje jaja. Tek izležene kornjačice koje se noću iskapaju iz legla na površinu, orijentiraju se svjetlucanjem vode da dođu do relativne sigurnosti mora. Zbog umjetne svjetlosti gube orijentaciju. Morske kornjače se često upletu u lutajuće ribarske mreže i utope se ili progutaju plastiku vjerujući da se radi o meduzi.

Ugroženost od strane čovjeka

Kornjačina jaja se na plažama često tako intenzivno pljačkaju, da je bez ozbiljnih mjera zaštite opstanak nekih vrsta jako ugrožen. Neke kornjače se smatraju delikatesom pa ih ljudi intenzivno love.


Kriza kornjača u Aziji

Zadnjih godina se sa zabrinutošću promatra, kako se velike količine kornjača (uglavnom slatkovodne nude na tržnicama Jugoistočne Azije. Smatra se, da su neke vrste u prirodi neposredno pred izumiranjem. Zadnjih desetak godina se u Kini osnivaju farme za uzgoj kornjača radi pokrivanja potreba tržišta kako bi se prekinuo ili bar značajno smanjio njihov izlov iz prirodnih staništa. S druge strane, te su farme otvorile jedan sasvim novi problem. Egzotičan izgled kornjače povećava cijenu na tržištu, pa se zbog toga pokušava ciljano uzgojiti hibridne kornjače. To, s jedne strane ugrožava očuvanje vrste. S druge strane, to potpuno dovodi u pitanje sistematiku kornjača Jugoistočne Azije. Za mnoge vrste koje su pronađene na tržnicama i naučno opisane a da im nije bilo poznato stanište, sad se otvara pitanje o kakvim je kornjačama zapravo riječ, jer se za neke od njih pouzdano utvrdilo da je riječ o hibridima .

Mjere zaštite kornjača

Kako bi se pružila pomoć u nevolji Jugoistočnoj Aziji, koordinirano se u mnogim zoološkim vrtovima provodi vrlo zapažen projekt uzgoja kornjača s tog područja u zatočeništvu.

Također, kako bi se skrenula pažnja na ugroženost te vrste, koju se inače kolokvijalno naziva još i živim fosilima , 23. svibnja je proglašen Međunarodnim danom kornjača.eeksretanrolleyesnaughty

Zebra

Stepske zebre (lat. Equus quagga, prije Equus burchelli) su društvene životinje koje pasu u zajednici s drugim biljožderima na afričkim savanama. To je jedna od vrsta iz porodice konja, a spada u red neparnoprstaša.

U nas žive u svim javnim zoološkim vrtovima osim splitskog.

Podvrste:
* †Equus quagga quagga Boddaert, 1785.
* Equus quagga burchellii Gray, 1824.
* Equus quagga boehmi Matschie, 1892.
* Equus quagga borensis Lönnberg, 1921.
* Equus quagga chapmani
* Equus quagga crawshayi
Stepska zebra ima bijelo krzno s crnim prugama te kratke noge. Odrasle jedinke oba spola u visini ramena imaju 1,4 metra, a duge su 2,3 metra. Težina im iznosi oko 294 kg (mužjaci imaju 10% više težine od ženki). Vrlo su divlje i teško se pripitomljavaju. Slično kod konja, mlada stepska zebra može hodati i stajati kratko vrijeme nakon rođenja, a o njoj se brine njezina majka, koja ga doji oko 16 mjeseci.

Da bi potražila hranu, stepska zebra može prohodati i do 1,100 km. Grupa stepskih zebri obično broji od 5 do 20 jedinki.

Ove zebre važan su ekonomski izvor u turizmu. Žive u jugoistočnoj i istočnoj Africi, gje postoje dvije sezone: kišna i suha. Njima se hrane lavovi, leopardi i gepardi.

Žive od 20 do 30 godina. Ženke dostižu spolnu zrelost s dvije do četiri, a mužjaci s četiri godine. Trudnoća traje 12 mjeseci. Obično se rađa jedno mladunče koje teži oko 32 kilograma.

Love se zbog mesa te im se uništava stanište.

Krokodil

Krokodili (Crocodilia) su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas preživjeli "potomci" velike grupe gmazova, Archosaura. Prema tome, njihovi i danas živući najbliži srodnici su ptice. Njihovo je srodstvo dokazivo cijelim nizom osobina, ali prije svega građom sistema krvotoka. Zbog koštanog oklopa, krokodile nazivaju i oklopljenim gušterima.

Svi danas živući krokodili žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskoh područja, jedino Crocodylus porosus može živjeti i u moru a često se pojavljuje uz obale različitih otoka. Kao prilagodbu životnom okolišu, ove životinje jako dobro plivaju i prikrivaju se u vodi tako, da miruju uronjeni u vodu pri čemu iz vode izviruju jedino oči i nosnice.

Građa tijela kao i fiziologija današnjih krokodila je izrazito prilagođena životu u vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom, dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo. Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života.

Lubanja im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje. Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti. Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu prehranu. Jedina iznimka su gavijali koji se hrane pretežno ribama i imaju izrazito usku i izduženu gubicu.

Lubanja krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene s kožom koja je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj, "Crusta calcarea".

Čunjasti zubi imaju samo jedan vrh i tekodontni su, smješteni su u udubljenjima gornje i donje čeljusti. Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama "aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.

Krokodili su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je, naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože, epiderm, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju "košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo jednostavnim trošenjem ribanjem.

Rožnate leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj variira zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija, jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.

Sve danas živuće vrste prilagođene su građom tijela i načinom života semiakvatičnom životu, pri čemu životinje velik dio života provode u vodi. Uz samo jednu iznimku (Crocodylus porosus), svi krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no može ih se sresti u boćatoj vodi kao i u slanoj vodi u blizini morske obale. Pri tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodana jezera i većih rijeka, dok druge biraju potoke i žive u obalnom podrastu. Nastanjuju tropska područja, uz izuzetak dvije vrste aligatora koji žive u sjevernijim područjima, ali samo tamo, gdje su blage zime. Uz ova svojstva, njihova pojavnost zavisi i o količini moguće lovine, povoljnih mjesta za polaganje jaja, veličini konkurencije ali i o izlovu kojem su izloženi.

Svi krokodili su mesožderi. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim gubicama i zubima poput vrše (gavijali i australski krokodil) koji su se specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su okretni i na suhom.

Krokodili polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:

* brežuljkasta gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja "proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,
* jamasta gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.

Ženka krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko 30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.

Kad odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje, da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio. Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika vlastite vrste.

Danas živući krokodili dijele se u tri grupe sa statusom porodica (alternativno, često ih se prikazuje kao jednu porodicu Crocodylidae a tri grupe kao potporodice unutar nje). Pri tom se porodica gavijala sastoji od samo jedne recentne vrste, indijskog gavijala iako novija saznanja govore da bi i sundski gavijal isto mogao pripadati porodici pravih gavijala a ne pravim krokodilima, porodici u koju je danas svrstan. Obje vrste imaju upadljivo duge i uske čeljusti. Crocodylidae, ili pravi krokodili prepoznatljivi su po udubini u gornjoj čeljusti u koju ulazi četvrti zub donje čeljusti tako, da je izvana vidljiv. Kod aligatora (Alligatoridae) se kod zatvorenih čeljusti ne vide zubi, a i njuška im je šira i nešto kraća nego kod krokodila.eekrolleyeseek

Tuljan

Perajari, ili kako ih zajedničkim imenom često nazivaju tuljani, (Pinnipedia) su skupina zvijeri (Carnivora) koja je prešla na život u vodi. Znanstveno ime je izvedeno iz latinskog od pinna - "peraja" i pes - "noga". Ponekad ih se u znanstvenoj literaturi naziva i "vodenzvijeri", no ipak su najpoznatiji pod imenom tuljani.

Tuljani su srednje do vrlo veliki sisavci, dugi od 1,20 m pa čak do 6 m. Težina im jako varira, ovisno o vrsti. Ženke arktičkog morskog medvjeda su teške oko 25 kg, dok, na primjer, mužjaci južnog morskog slona mogu biti i teži od 4 tone. Vrlo često se uočava upadljivi spolni dimorfizam: mužjaci morskih slonova mogu biti i do četiri puta teži od ženki.

Tijela tuljana imaju oblik torpeda: glava je spljoštena i vrlo nejasno vratom odvojena od ostatka tijela, a rep postoji još samo u rudimentarnom obliku. Udovi su im do laktova odnosno do koljena uvučeni u tijelo, a slobodno pokretni i izvan tijela su samo podlaktice i potkoljenice. Te osobine smanjuju otpor vode i služe kao prilagodba životu u vodi. Jedini slatkovodni tuljan živi u Bajkalskom jezeru.

U Jadranskom moru obitava vrsta znana kao sredozemna medvjedica ([1]), od strane ribara oko otoka Biševa i Jabuke zvana i Morski Čovik. Skoro istrebljena, no postoje dokazi o njenom vraćanju u vode Republike Hrvatske.

U odnosu na druge skupine životinja iz grupe zvijeri imaju drugačiju građu zubi. Nemaju zube derače, gotovo da nemaju očnjake i prilagođeni su načinu prehrane. Neki imaju sjekutiće i kutnjake prilagođene prehrani ribama, kod drugih su se preoblikovali u neku vrstu sita koji zadržavaju uz zatvorene čeljusti kril u usnoj šupljini dok istiskuju vodu, a kod morževa su se očnjaci oblikovali kao kljove.

Ovisno o pripadnosti određenoj porodici tuljana, imaju različito razvijene dijelove kralježnice. Ušati tuljani, kod kojih prednji udovi imaju središnju ulogu u kretanju, snažnije je razvijen vratni i prsni dio kralježnice. Za razliku od njih, pravi tuljani koji za kretanje koriste zadnje udove, imaju razvijeniji donji dio kralježnice. Sve četiri noge su im se tijekom evolucije preoblikovale u peraje pri čemu su se zadnje noge povukle prema završetku tijela, a po pet izduženih i spljoštenih prstiju spojeni su plivaćim kožicama. Još izraženija specijalizacija njihovih peraja nije se dogodila vjerojatno zbog potrebe povremenog kretanja kopnom.
Mladunčad se koti prekrivena gustim krznom koje s odrastanjem nestaje i zamjenjuje ga kratka dlaka. Neke vrste i u odrasloj dobi zadržavaju upadljivo gusto krzno, dok su morževi praktički bez dlake. Ušati tuljani mijenjaju krzno zajedno s gornjim slojem kože u razdoblju i do mjesec dana, dok se kod pravih tuljana taj proces odvija vrlo naglo unutar samo par dana. Zaštitu od pothlađivanja im pruža kod nekih vrsta i do 10 cm debeli sloj sala koji osim toga služi i kao zaliha hrane, ali im i smanjuje specifičnu tjelesnu težinu i olakšava plivanje.

Pred osjetila ove grupe životinja se postavlja vrlo zahtjevan izazov. Moraju pružiti životinji vrlo točne podatke o okolini, kako pod vodom, tako i na kopnu.

Oči: su im relativno velike i omogućuju dobar vid pod vodom. Građene su na način, da u uvjetima slabog svjetla još uvijek dobro vide. Ova osjetljivost razvila se na štetu boja. Vrste koje duboko rone, bolje vide u području plave, a one koje žive uz obalu i rone na male dubine, vide bolje u zelenom spektru. Slično kao neki kopneni grabežljivci imaju sposobnost hvatanja "ostatka svjetla".

Uz problem vidljivosti pod vodom, njihove oči su se morale prilagoditi i drugačijem indeksu loma svjetlosti u vodi nego u zraku. Kod tuljana je taj problem riješen na način, da im je leća oblikovana skoro kao kugla čime je bitno povećan lom svjetlosti i povećana njihova mogućnost orijentiranja pod vodom. Međutim, kako na zraku i rožnica djeluje na lom svjetlosti, životinje su na kopnu, gdje vid ima manje značenje, jako kratkovidne. No zato imaju vrlo visoku toleranciju prema snažnoj sunčevoj svjetlosti, kao na primjer odbljesak na ledu, što rješavaju sužavanjem zjenica u okomitu, vrlo usku crtu. Rožnata koža im čini vanjski završetak oka. Ta koža je neprekidno obložena suznom tekućinom kako bi isprala strano tijelo, ali i spriječila direktni kontakt oka sa slanom vodom.

Sluh: Vanjski dio uha, ušna školjka, im je jako zakržljala ili ju uopće nemaju. Ako ju imaju, kao kod ušatih tuljana, one se kod ronjenja zatvaraju. Uprkos tome, tuljani imaju izvstan sluh. Unutrašnje uho im je povezano samo sa jednom jedinom kosti lubanje što onemogućuje prijenos zvučnih valova kroz cijelu lubanju. Na taj način dobro određuju smjer iz kojeg dolazi zvuk.

Pošto neki tuljani ispuštaju kliktave zvukove visoke frekvencije, pretpostavlja se da imaju sistem za ultrazvučno orijentiranje, slično onom kakav imaju kitovi.

Njuh i opip: Kao kod većine kopnenih životinja imaju dobro razvijeno osjetilo njuha. Nosnice su im uski kosi prorezi koji se u vodi zatvaraju, tako da se njuhom služe samo na kopnu. On je važan u susretima s pripadnicima iste vrste: odnos majka-dijete se održava osjetilom mirisa, a kod mnogih ušatih tuljana mužjak njuhom određuje spremnost ženke za parenje.

Za orijentiranje u vodi važno im je još jedno osjetilo: na "njuški" imaju više vodoravnih redova osjetljivih oštrih dlaka koje svaka izlazi iz "kapsule" pune krvnih sudova i živčanih stanica pa su vrlo osjetljive. Uz pomoć tih dlaka mogu osjetiti promjenu pritiska i smjer kretanja vode, a vjerojatno služe životinjama i za određivanje brzine kojom se kreću.

Gotovo svi tuljani žive u moru. Kako radi raznih aktivnosti moraju često izlaziti na kopno, rijetko se udaljavaju od kopna i ne može ih se sresti na otvorenom moru. Samo mali broj vrsta tuljana se može sresti uz slatku vodu, a jedino sibirski tuljan živi isključivo u slatkoj vodi. Obični tuljan, inače morska životinja, sreće se u Kanadi na obalama jezera, a dvije podvrste prstenastog tuljana se mogu naći u ruskom jezeru Ladoga i u finskom Saimaa jezeru.

Najveći dio ove porodice živi u polarnim i subpolarnim morima. Mora Arktika i Antarktike obiluju nizom vrsta. Na obalama nenastanjenih otoka (npr. Otok tuljana na južnom kraju Južnoafričke Republike) u tim područjima mnoge vrste formiraju velike kolonije. S približavanjem umjerenim klimatskim područjima, broj vrsta naglo opada, pa tako u toplim područjima gotovo da nema tuljana. Jedina su iznimka morske medvjedice i galapagoski tuljan krznaš. Velika područja u kojima uopće nema tuljana su obale tropskog dijela Afrike, azijske obale Indijskog oceana i otočni svijet zapadnog dijela Tihog oceana. Jedan od neizostavnih uvjeta za područja koja nastanjuju tuljani je, da temperatura vode tijekom cijele godine ne pređe 20°C. Od tog su pravila jedini izuzetak morske medvjedice.

Suprotno kitovima i sirenama (ili drugo ime morske krave) koji su potpuno prilagođeni životu u vodi, perajari odnosno tuljani vode život sličan vodozemcima. Parenje i podizanje mladunaca se odvija na kopnu. Iako tuljani mogu spavati i na površini vode, često se odmaraju na kopnu.

Svi tuljani su mesožderi. Pri tome, velika većina vrsta se hrani ribama. No, neke vrste su razvile i drugačije prehrambene navike. Tako se tuljan rakojed hrani pretežno krilom, morževi na morskom dnu traže puževe i školjke, morski slonovi love glavonošce, dok se morski leopardi pretežno hrane pingvinima i manjim vrstama tuljana. Manju lovinu progutaju cijelu još pod vodom, dok veći plijen iznesu na površinu gdje onda odgrizaju pojedine dijelove. Mlade životinje trebaju naročito hranjivu hranu, jer zbog još malog tijela imaju nepovoljan odnos između zapremine i površine tijela, pa stoga imaju i veći gubitak temperature koji moraju nadoknaditi energijom iz hrane. Zdrave odrasle životinje mogu, zbog sloja masnoće ispod kože, podnijeti i duža razdoblja bez hrane.

Gastroliti u želucima tuljana su poznati, ali uloga kamenja u želucima je još uvijek uglavnom nejasna. Moguće je da služe usitnjavanju hrane u želucu, ali isto tako moguće je i da služe smanjenju potiska vode i time olakšavaju ronjenje.

Većina tuljana je vrlo društvena. Samotnjačke vrste, kao Rossov tuljan su iznimka. Tuljani se okupljaju u kolonije, prije svega u razdoblju koćenja i podizanja mladunaca. Te kolonije mogu brojati od nekoliko (sivi tuljan) pa do više miliuna jedinki (tuljani krznaši). Kao posljedica masovnog ubijanja tuljana tijekom prošlih stoljeća, izrazito velike kolonije su postale rijetke.

Tipično razdoblje razmnožavanja je proljeće i rano ljeto. Kod većine vrsta, mužjaci pokušavaju zaposjesti što veće područje koje je ženkama pogodno za koćenje i podizanje mladunaca, jer se ženke pare s onim mužjakom čiju teritoriju one odaberu za koćenje. Zbog toga, između mužjaka dolazi do vrlo ozbiljnih borbi oko što većeg i što boljeg teritorija. Pri tome, slabiji mužjaci budu potisnuti, pa se događa da mlađi i slabiji mužjaci uopće ne uspiju "osvojiti" teritorij, pa se tako niti ne mogu pariti.

Ženke, skotne od prošle sezone parenja, dolaze u koloniju najčešće par tjednana nakon mužjaka, i biraju najpovoljnije mjesto u koloniji, koje je u pravilu zauzeo najsnažniji mužjak, i tu donose na svijet svoje mladunce. Pravi tuljani doje mladunčad, ovisno o vrsti, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a nakon što prestanu dojiti, pare se s "vlasnikom" teritorije. Odnos između majki i mladunaca je u tom trenutku završen. Suprotno tome, kod ušatih tuljana veza između majki i mladunaca se nastavlja i nakon parenja, koje se događa obično oko tjedan dana nakon koćenja mladunaca. Mladunci postaju samostalni tek nakon četiri do šest mjeseci, no majke ponekad doje mladunce i nakon što okote slijedeće mladunče.

Nakon oplodnje, embrio se razvije samo do stadija blastule, šuplje kugle uz čiju se ovojnicu s unutrašnje strane nalaze još nedefinirane stanice. Tek nakon razdoblja mirovanja koje je različito od vrste do vrste, blastula se smjesti u stijenku maternice i oblikuje se placenta. Samo na taj način ženke uspijevaju uskladiti koćenje sa slijedećim razdobljem plodnosti.

Ovisno o vrsti, skotnost traje od osam do petnaest mjeseci. Sve vrste u pravilu kote samo jednog mladunca. Vrlo rijetko se dogodi i da se okote blizanci, no tada majka gotovo nikad nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Novorođena mladunčad se rađaju s paperjastim krznom koje se naziva lanugo a često se bojom razlikuje od odraslih. Kod nekih vrsta pravih tuljana se zamjena tog krzna odvija još u tijelu majke, dok se kod većine ušatih tuljana zamjena tog mladenačkog krzna odvija u dobi od dva do tri mjeseca. Iako teoretski mogu plivati od trenutka rođenja, mladunci još neko vrijeme nemaju dovoljno debeli sloj masnoće da im osigura toplinsku izolaciju u vodi, pa stoga prvi put kreću u vodu tek u dobi od nekoliko tjedana. Mladunci su na početku života vrlo ranjivi i zato rastu i napreduju vrlo brzo, kako bi ovo ranjivo razdoblje trajalo što kraće.

Neprijatelji tuljana su prije svega morski psi i kitovi ubojice. Populacija kitova ubojica uz obale Patagonije specijalizirala se za lov na tuljane do te mjere, da u lovu na njih djelomično izlaze na obalu, kako bi ih ulovili. Na Arktiku je važan neprijatelj tuljana bijeli medvjed, a na Antarktici je to morski leopard koji se, iako i sam iz skupine tuljana, specijalizirao za lov na manje vrste iste natporodice.

Većina vrsta ima očekivani životni vijek od oko 30 godina. Morževi često dožive i više od 40 godina, dok mnogi ušati tuljani ne dožive starost veću od 20 godina. Kod tuljana koji žive u kolonijama, mužjaci najčešće žive puno kraće od ženki zbog borbi za teritorij.

Danas živi 33 vrsta, koje se tradicionalno razvrstavaju u tri porodice:

* Ušati tuljani (Otariidae) imaju male uške, vidljive izvan krzna i mogu prednje noge, iako izgledom podsjećaju na peraja, okrenuti pod tijelom prema naprijed kako bi se lakše kretali kopnom. U vodi, prednje "peraje" im služe kao glavna pokretačka snaga. Četrnaest vrsta ove porodice su vrste tuljana koje oblikuju velike kolonije, kao što su morski lavovi i morski medvjedi.

* Pravi tuljani (Phocidae) nemaju izvana vidljive uške. Noge, oblikovane kao peraje, okrenute su prema natrag tako da se ne mogu koristiti za kretanje na kopnu. Ali u vodi, izmjeničnim zamasima pokreću životinje. Pored danas vjerojatno izumrle karipske morske medvjedice, porodica ima još 18 vrsta. Veliki dio porodice pravih tuljana su manje vrste, kao što su obični tuljani i sivi tuljani, ali i vrlo veliki morski slonovi.

* Morževi (Odobenidae), porodica koja danas ima još samo jednu vrstu, se odlikuju prije svega svojim upadljivim kljovama koje su se razvile od očnjaka u gornjoj čeljusti. Oni mogu, kao i ušati tuljani, stražnje noge - peraja postaviti ispod tijela i koristiti ih za kretanje na suhom.

Ušate tuljane se povremeno, zbog vidljivih uški, smatra "primitivnijom" grupom, ali fosilni nalazi ove porodice jednako su stari kao i fosili pravih tuljana.

Ušate tuljane i morževe se uglavnom smatra srodnim porodicama, iako su morževi nizom osobina veza između druge dvije porodice. Suprotno tom raširenom mišljenju, Malcolm C. McKenna i Susan K. Bell su morževe svrstali kao podporodicu u prave tuljane, dok većina zoologa vide snažne dokaze za svrstavanje ušatih tuljana i morževa u jedan takson, koji ponekad nazivaju Otarioidea.

Majmun

Primati (Primates) su red iz podrazreda viših sisavaca. Znanost koja se bavi proučavanjem primata naziva se primatologija. Izraz majmun koji se koristo za taj red je bio zbunjujući, jer se zatim dijelio na podred pravih majmuna i podred polumajmuna. Danas se primati dijele na podred Strepsirrhini i Haplorrhini, a u ovaj drugi podred se ubrajaju i čovjekoliki majmuni (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens).

Osim ljudi koji nastanjuju čitavu Zemlju izuzev Antartike , područje na kojem obitavaju primati je najvećim dijelom ograničeno na tropske i suptropske dijelove Amerike, Afrike i Azije. Na području američkog kontinenta, primati žive od juga Meksika pa do sjevernih dijelova Argentine. Majmuni koji su nekada živjeli na Karibima su izumrli, a danas tu žive samo primati koje su doveli ljudi. U Africi su široko rasprostranjeni, s tim da najveći broj različitih vrsta dosiže južno od Sahare. Na Madagaskaru se razvila zasebna grupa primata, i svi su iz podreda polumajmuna neljenjivaca. U Aziji žive na Arapskom poluotoku (postoji mogućnost, da su jednu vrstu pavijana koji žive na tom području tamo donijeli ljudi), indijskom potkontinentu, Kini, Japanu i Jugoistočnoj Aziji. Istočna granica područja gde žive u Aziji su otoci Sulawesi i Timor. U Europi slobodno živi samo jedna vrsta, Berberski majmun (Macaca sylvanus) na Gibraltaru, no i tu su populaciju vjerojatno ljudi donijeli u ovo područje.

S izuzetkom ljudi, drugih primata nema u sjevernoj Americi, najvećem dijelu Europe, sjevernim i centralnim dijelovima Azije, na području Australije i Oceanije, kao niti na zabačenim otocima i polarnim područjima.

Za razliku od nekih drugih grupa sisavaca, ljudi primate nisu u većoj mjeri naseljavali na druga područja. Iznimka su pavijani u Arabiji, berberskih majmuna na Gibraltaru, nekih otoka Kariba i jedne grupe Macaca mulatta koji danas žive na Floridi.

ako su primati jednan relativno jasno određen red sisavaca, imaju vrlo malo takvih osobina koje se pojavljuju samo u tom redu i kod ni jednog drugog sisavca.

Veličina tijela se kreće od samo 12-14 cm dugog i 40 grama teškog roda Microcebusa koji živi na Madagaskaru, i gorile koji može imati i do 275 kg. Generalno, majmuni iz grupe Strepsirrhini (prosječna težina 500 grama) su manji od grupe Haplorrhini (prosječna težina 5 kg), to je činjenica koja se zasniva na različitom vremenu dnevnih aktivnost. Kod nekih vrsta je vrlo izražen spolni dimorfizam, tako da su mužijaci i dvostruko teži od ženki, a uz to se često razlikuju i bojom.

Tijelo većine primata je pokriveno krznom, čija boja se kreće od bijele preko sive do smeđe i crne. Dlanovi i tabani su kod većine vrsta goli, a neke vrste nemaju dlake niti na licu ili im je čak i cijela glava gola (na primjer uakari (Cacajao) iz porodice Pitheciidae). Od svih primata najmanje izraženu dlakavost ima čovjek.

Tijelo većine primata je pokriveno krznom, čija boja se kreće od bijele preko sive do smeđe i crne. Dlanovi i tabani su kod većine vrsta goli, a neke vrste nemaju dlake niti na licu ili im je čak i cijela glava gola (na primjer uakari (Cacajao) iz porodice Pitheciidae). Od svih primata najmanje izraženu dlakavost ima čovjek.

Za primate su tipične relativno velike i prema naprijed okrenute oči. Imaju vrlo dobar vid i u odnosu na veličinu tijela relativno velik mozak. Najveće oči od svih primata imaju vrste iz roda Tarsus. Velika većina majmuna iz podreda Strepsirrhini (polumajmuni neljenjivci) su noćne životinje i imaju mrežnicu prevučenu slojem koji se naziva Tapetum lucidum a služi da reflektiranjem ostatka svjetla pojačava vidljivost u mraku.

Između podreda Strepsirrhini (koji se u nekim jezicima nazivaju "vlažnonosci") i podreda Haplorrhini (suprotno vlažnonoscima, ovu grupu nazivaju "suhonoscima") postoji razlika u građi rhinariuma. Kod "vlažnonosaca" on je pun žlijezda i vlažan i odraz je vrlo razvijenog osjetila mirisa. Suprotno tome, suhonosci to nemaju, i njuh im je daleko manje razvijen.

Najstariji fosilni nalazi primata imaju formulu zuba 2-1-4-3 po jednoj polovini [[čeljust||i, što znači da su imali dva sjekutića, jedan očnjak, četiri prednja kutnjaka i tri kutnjaka, što znači da su imali ukupno 40 zubi. Najviše zubi recentnih vrsta primata imaju lemuri i kapucini čija je formula 2-1-3-3. Neki rodovi su zbog svog načina ishrane izgubili još neke zube. Majmuni Starog svijeta, uključujući čovjeka imaju formulu 2-1-2-3, što znači da imaju ukupno 32 zuba.

Prije svega iz oblika kutnjaka se može izvući puno zaključaka o načinu ishrane pojedine vrste. Tako vrste koje se hrane prije svega voćem, imaju kutnjake okruglastog oblika. Kutnjaci kod vrsta koje bi se mogle nazvati kukcožderima, su upadljivo šiljasti, dok kod vrsta koje se hrane prije svega lišćem, kutnjaci imaju oštre rubove kako bi lakše sažvakali tvrde listove.

Kako većina primata živi na drveću, njihovi su udovi dobro prilagođeni takvom načinu života. Stražnji su im udovi gotovo uvijek duži i snažniji od prednjih (iznimka su giboni i čovjekoliki majmuni) i imaju najveću ulogu u kretanju. I prsti prednjih i zadnjih udova su u najvećoj mjeri prilagođeni tim potrebama. Osobina svih vrsta primata (osim čovjeka) je nasuprotnost nožnog palca ostalim prstima na stopalu. Jednako tako, većina vrsta koja se kreće granama kroz krošnje ima i palac na šakama nasuprotan ostalim prstima, dok se kod vrsta koje se s grane na granu ovješeni o prednje udove i uz to se hvataju i repom o grane, palčevi su se povukli tako da ih više nemaju (primjer su sakati majmuni (Colobinae), kao i porodica Atelidae urlikavci, hvataši i vunasti majmuni). Prsti i na prednjim i na zadnjim udovima završavanju noktima umjesto kandžama. Jedino polumajmuni neljenjivci imaju na drugom nožnom prstu kandžicu koja im služi za čišćenje i njegu krzna. Dlanovi i tabani nemaju dlake i imaju područja koja su vrlo osjetljiva na dodir.

Velikom broju sisavaca koji žive na drveću rep je vrlo važan dio tijela koji služi balansiranju i održavanju ravnoteže u krošnjama, pa tako i primatima. Međutim, rep se može povući ili potpuno nestati. Osim čovjekolikih majmuna, koji generalno nemaju repove, dužina repa ili njegov nedostatak nema nikakvo značenje za utvrđivanje srodnosti među vrstama, jer se kod mnogih vrsta pojavljuje samo patrljak od repa sasvim nezavisno od razvoja. Čak unutar jednog roda postoje vrste nemaju rep ali i takve, kojima je rep duži od tijela. Rep kojim se mogu hvatati za grane razvili su samo neki rodovi majmuna Novog svijeta, hvataši i urlikavci. Njihov rep s donje strane nema dlake, a snabdjeven je vrlo osjetljivim živčanim stanicama.

Pretpostavlja se da su se primati razvili od životinja koje su nastanjivale drveće. Još i danas postoji veliki broj vrsta primata koji jedva da ponekad siđu na tlo. Druge vrste žive djelomično na tlu, a samo nekoliko vrsta žive isključivo na tlu.

Pojednostavljeno, Strepsirrhini su uglavnom aktivni noću (uz pojedine iznimke) dok su Haplorrhini, opet uz neke iznimke, uglavnom dnevno aktivni.

U odnosu na načine kretanja, ukupno gledajući, primati koriste sve postojeće načine kretanja. Pri tome, od vrste do vrste postoje razlike.

Primati su u najvećem broju slučajeva razvili složene oblike socijalnog ponašanja. Pravi samotnjaci su među primatima rijetki, čak i kod vrsta koje pretežno žive same (orangutan) područja na kojima obitavaju, preklapaju se reviri ženki s revirom mužjaka, pa se kod parenja daje prednost partnerima s tih preklapajućih područja. Neke druge vrste žive u dugogodišnjim monogamnim vezama (giboni, vunasti lemuri). No, većina primata ipak živi u grupama u kojima često vlada hijerarhija. Pri tom se mjesto na hijerarhijskoj ljestvici utvrđuje različito, ovisno o vrsti. To može biti rezultat borbi između takmaca, starost, rodbinske veze ili na druge načine.

I komunikacija i interakcija imaju vrlo značajnu ulogu u socijalnom životu primata. Većina vrsta je razvila niz glasova za obilježavanje teritorija, za potragu za članovima grupe, za prijetnju ili upozorenje hranidbenim konkurentima i slično. Posebno su poznati prašumski "koncerti" urlikavaca, kao i "pjesma" u duetu parova gibona.

Pretpostavlja se da su preci primata bili kukcožderi, no većina svih vrsta su danas biljožderi. Mnoge vrste se hrane pretežno voćem, a dopunjavaju ga lišćem, cvjetovima, gomoljem, gljivama, sjemenjem i drugim dijelovima biljki. No mnoge vrste su svežderi, koji biljnu hranu dopunjavaju i životinjskom. Pavijani i čimpanze spadaju u rodove koji povremeno love i nešto veće sisavce (zečeve, male primate, mladunčad parnoprstaša)

Primate odlikuje relativno dugo razdoblje skotnosti, dugotrajno razdoblje odrastanja mladunaca i dug život. Strategija ovih životinja je investiranje puno vremena u podizanje mladunaca, stoga je i stopa razmnožavanja niska. Najkrace vrijeme skotnosti imaju patuljasti lemuri (Cheirogaleidae) a traje točno 60 dana, dok je to kod većina vrsta između četiri i sedam mjeseci. Najduža trudnoća je kod čovjeka i gorila a traje devet mjeseci.

Kod većine vrsta prevladava rađanje jednog mladunca. I kod vrsta koje rađaju više mladunaca rijetko se dogodi da ih bude više od dva, eventualno tri u jednom leglu.

* RED PRIMATES (PRIMATI)
o podred Strepsirrhini: polumajmuni mokronosci
+ podred Lemuriformes
# natporodica Cheirogaleoidea
* porodica Cheirogaleidae: patuljasti lemuri i dr.
# natporodica Lemuroidea
* porodica Lemuridae: lemuri
* porodica Lepilemuridae: lepilemuri
* porodica Indriidae: vunasti lemuri i dr.
+ podred Chiromyiformes
# porodica Daubentoniidae: aye-aye (ugrožen)
+ podred Lorisiformes
# porodica Lorisidae: lorisi i sl.
# porodica Galagidae: galagiji
o podred Haplorrhini: avetnjaci, majmuni i čovjekoliki majmuni
+ podred Tarsiiformes
# porodica Tarsiidae: avetnjaci
+ podred Simiiformes
# Platyrrhini: majmuni Novog svijeta - širokonosci
* porodica Cebidae: marmoseti, tamarini, kapucini i "majmuni-vjeverice"
* porodica Aotidae: noćni majmuni
* porodica Pitheciidae: titiji, sakiji i uakariji
* porodica Atelidae: urlikavci, hvataši i vunasti majmuni
* porodica Callitrichidae: majmuni pandžaši
# Catarrhini - uskonosci
* natporodica Cercopithecoidea
o porodica Cercopithecidae: majmuni Starog svijeta, staro ime - "psoliki majmuni"
* natporodica Hominoidea: čovjekoliki majmuni
o porodica Hylobatidae: giboni
o porodica Hominidae: čimpanze, gorile, orangutani, ljudi

Bizon

Bizon (lat. Bison) je rod goveda (Bovinae) iz porodice šupljorožaca (Bovidae) kratkih nogu, široka čela sa snažnim i prema gore savinutim rogovima, te vrlo razvijena prednjeg dijela tijela obrasla dugom, jednoliko tamnosmeđom dlakom. Živi u krdima, mužjaci narastu do 3.5 m dužine i 2 m u visini ramena, a teži od 800 do 1000 kg.

Bizon je potomak vrste Bison occidentalis koja se u velikim krdima, u potrazi za ispašom, kretala velikim azijskim ravnicama te je prije milijun godina prešla iz Azije u Ameriku. I američki i europski bizon nekoć su bili vrlo rasprostranjeni, no početkom 18. stoljeća započinje njihovo istrebljivanje zbog ukusna mesa i kože, a već u 19. stoljeću lovci su ih gotovo istrijebili. Danas je bizon zakonom zaštićen i brojčano se povećava.
Europski bizon (Bison bonasus) iz Beloveške šume u Bjelorusiji

U Europi slobodno živi samo u Beloveškoj šumi (Bjelorusija) i na Kavkazu.

U sjevernoj Americi su se divovska krda bizona procjenjivala na 60 milijuna životinja, a danas su gotovo potpuno uništena. Sve što je ostalo od šumskoga bizona (Bison bison athabascae), podvrste bizona, je dvjestotinjak životinja blizu Velikog robovskog jezera (Great Slave Lake), u zabačenom dijelu nacionalnog parka Wood Buffalo u Kanadi.

Žirafa

Ovo je glavno značenje pojma Žirafa. Za istoimeno zviježđe, pogledajte Žirafa (zviježđe)
Žirafa (lat. Giraffa camelopardalis) je sisavac iz reda parnoprstaša podreda preživača. To je najviša živuća životinja na Zemlji. Za razliku od srodnika okapija ("šumska žirafa"), ona živi u afričkim savanama i zaštićena je vrsta

Mužjaci dosegnu visinu i do 5,50 m, a težinu do 900 kilograma, dok im je visina u ramenima između 2,0 i 3,5 m. Ženke su u pravilu nešto niže i lakše. Vrat žirafa je iznimno dug iako ima samo 7 vratnih kralježaka kao i većina drugih sisavaca, no kod žirafe su oni vrlo izduženi. Taj dugi vrat je poseban izazov za krvotok životinje, jer mozak im mora biti pouzdano snabdijevan s dovoljnom količinom krvi. Zbog toga je srce žirafe izuzetno snažno. Teži oko 12 kilograma, a u jednoj minuti može "prepumpati" do 60 litara krvi i održava krvni pritisak tri puta viši od čovjekovog. Jezik im je također iznimno dug, i do 45 cm, mišićav i pogodan za obuhvaćanje i trganje listova s grana.
Krzno im je prošarano tamnim pjegama koje se ističu prema svjetlijoj osnovnoj boji. Oblik i boja tih pjega se razlikuju od podvrste do podvrste. Donja strana tijela, kao i unutrašnji dio bedara je svjetliji i nema pjege.

Na glavama žirafa oba spola su dva roščića, a u rijetkim slučajevima iza tog, raste još jedan par roščića. Osim toga, neke žirafe imaju između očiju koštanu izraslinu vrlo slično strukturiranu kao rogovi.

Žirafe su i brzi trkači, mogu postići i brzinu od 55 km/h, što znači da su na kraće udaljenosti brže i od trkaćih konja. Dugačke noge mogu nositi žirafe samo na tvrdoj podlozi pa zato izbjegavaju močvarna područja, dok im rijeke predstavljaju nepremostivu prepreku.

Žirafe nastanjuju afričke savane. Danas žive još samo južno od Sahare i to prije svega u travnatim savanama istočne i južne Afrike. Populacije sjeverno od Sahare su ljudi istrijebili još davno. U vrijeme ranog starog vijeka žirafe su živjele u dolini Nila, a oko 7. stoljeća nastanjivale su još i ravnice uz obale Maroka i Alžira. Tijekom 20. stoljeća žirafe su nestale i iz mnogih drugih područja gdje su do tada živjele.

Građa i fiziologija tijela žirafe omogućuje joj način ishrane brstenjem lišća s visokih krošnji drveća, prije svega akacija. Žirafa obuhvati granu jezikom, a zatim usnama ubire listove. Jezik i njuška su joj tako oblikovani, da se usprkos vrlo gustom i oštrom trnju akacije ne ozlijede. Žirafa pojede dnevno oko 30 kg hrane, i za to joj treba 16 do 20 sati. Potrebu za vodom pokrivaju uglavnom hranom, tako da mogu provesti više tjedana bez pijenja. Kad ipak moraju piti, rašire prednje noge kako bi mogle glavom doseći vodu. Isti je postupak neophodan ako uzimaju hranu s tla, što rade vrlo rijetko i samo u izuzetno nepovoljnim prehrambenim okolnostima.

Žirafe žive samotnjački ili u labavim grupama. Pri tome socijalno ponašanje ovisi o spolu, ženke se okupljaju u krda od 4 pa do 32 jedinke, ali se pri tom životinje neprekidno odvajaju od jedne i priključuju drugoj skupini. Prije spolne zrelosti, mladi mužjaci formiraju vlastite skupine. Kad spolno sazriju, postaju samotnjaci. Ako se sretu dva mužjaka, često dolazi do ritualiziranih dvoboja, pri čemu mužjaci stoje jedan do drugog, i uzajamno udaraju glavom vrat onog drugog. U vrijeme parenja te borbe postaju puno agresivnije i dobivaju na žestini dok jedan od suparnika ne izgubi svijest.

Skotnost traje 14-15 mjeseci, a u pravilu se rađa samo jedno mladunče. Porod se odvija stojeći, tako da mladunče pada na tlo s visine od oko 2 metra, što nije sasvim bezopasno. Odmah nakon rođenja, mladunče je visoko 1,80 m i ima oko 50 kilograma. Unutar jednog sata već čvrsto stoje na nogama, a za koji sat već hodaju. Majka se s mladuncem prikljućuje krdu tek nakon dva do tri tjedna.

Mladunče ostaje s majkom oko godinu i pol. Sa četiri godine postaje spolno zrelo, a punu veličinu dosiže tek s oko 6 godina. U divljini doživljavaju 25, a u zatočeništvu 35 godina.

Od zvijeri se uspješno brane udarcima svojih dugih prednjih nogu s kopitima. Zbog njihove veličine ali i spremnosti na obranu, rijetki su napadi na njih. Ali mladunci su često žrtve lavova, hijena i divljih pasa. Usprkos majčinoj zaštiti, samo 25-50% mladunaca uspiju odrasti.

Prema uzorku pjega i područjima u kojem žive, žirafe se dijele na osam do devet podvrsta:

* G. c. camelopardalis, istočni Sudan, zapadna Etiopija
* G. c. peralta, ranije cijela zapadna Afrika, danas još samo u Čadu
* G. c. antiquorum, zapadni Sudan, Srednjoafrička Republika
* G. c. reticulata, sjeverna Kenija, južna Somalija
* G. c. rothschildi, Uganda
* G. c. tippelskirchi, južna Kenija, Tanzanija
* G. c. thornicrofti, Zambija; njihov status je sporan
* G. c. angolensis, Namibija, Bocvana
* G. c. giraffa, Južna Afrika, Zimbabve, Mozambik

Panda

Veliki panda je sisavac uobičajeno kvalificiran u porodicu medvjeda, Ursidae, iz središnje i južne Kine. On je istovremeno i jedina vrsta (Ailuropoda melanoleuca) roda Auliropoda. Njegovo glavno jelo je bambus, ali može jesti i drugu hranu, kao med. Veliki panda je jedan od najugroženijih životinja na Zemlji: otprilike 1.600 panda živi u divljini i nekih 160 je u ustanovama kao što je ZOO prema spisima od 2004.

Veliki panda živi u planinskim regijama poput Sečuana i Tibeta. Simbol je Word Wildlife Funda (WWO). Jede lišće, živeći skoro uvijek na bambusu. Panda je poznata po tome što jede jaja, ponekad ribu, i neke insekte zajedno sa bambusom. To su potrebni izvori bjelančevina.

Veliki pande su vrlo ugrožena vrsta. Ubiti pandu je u Kini bilo kažnjivo smrću do 1997., otkada je kazna 20 godina zatvora

Veliki panda dosegne veličinu od 120 do 150 cm, a rep mu je, kao i kod drugih medvjeda malen, dug samo oko 12 cm. Težina odrasle životinje kreće se od 75 do 160 kg. Građa tijela mu je kao kod drugih medvjeda, no potpuno odudara izraženo kontrastno crno-bijelo obojenim krznom.

Temeljna boja njihovog gustog, vunastog krzna je bijela, a noge su im crne. Crno prednjih nogu produžava se preko ramena i tvori pojas oko prednjeg dijela tijela. Pored toga, crne su im uške i područje oko očiju, a ponekad i vršak repa.

Nije točno poznat razlog tako upadljive obojenosti panda. Kao mogući razlozi razmatraju se zastrašujuće djelovanje na neprijatelje, bolja termoregulacija, ili bolje skrivanje.

Temeljna boja njihovog gustog, vunastog krzna je bijela, a noge su im crne. Crno prednjih nogu produžava se preko ramena i tvori pojas oko prednjeg dijela tijela. Pored toga, crne su im uške i područje oko očiju, a ponekad i vršak repa.

Nije točno poznat razlog tako upadljive obojenosti panda. Kao mogući razlozi razmatraju se zastrašujuće djelovanje na neprijatelje, bolja termoregulacija, ili bolje skrivanje.

Glava pande čini se krupnijom od glava drugih medvjeda zbog izraženije lične kosti i snažnije muskulature za žvakanje. Kao većina medvjeda, ima 42 zuba, ali su mu pretkutnjaci i kutnjaci veći i širi nego kod drugih vrsta ove porodice, što je prilagodba specifičnoj prehrani. Još jedna specifičnost ove vrste je i "lažni palac", izraslina kojom pridržava bambus dok jede. Penis velikog pande dug je oko 3 cm

Veliki pande žive na području od još samo oko 5.900 km2. To su gustom šumom obrasli suptropski obronci sjeveroistočnih brdovitih područja Kine. Ljeti žive na visinama između 2.700 i 4.000 m N/m, dok se zimi spuštaju na niža područja, oko 800 m N/m. Klima njihovog životnog prostora generalno je vlažna s puno padavina, ljeta su svježa a zime hladne.

Velike pande žive prije svega na tlu, no dobro se penju i izvrsni su plivači. Za razliku od drugih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge. Jedu uglavnom sjedeći, tako da im prednje šape ostaju slobodne za dohvaćanje i držanje hrane. Aktivni su uglavnom u sumrak i noću, a danju spavaju u šupljim stablima, pukotinama u stijenama ili špiljama.

Veliki pande su samotnjaci. Teritorij ženki velik je oko 30 do 40 hektara, i brane ga od drugih ženki. Mužjaci su fleksibilniji i nemaju svoje teritorije. Često se preklapaju kako s teritorijem ženki, tako i s područjima drugih mužjaka. No, uprkos tome, veliki pande se ipak izbjegavaju. Na svojim lutanjima, obilježavaju stabla grebanjem i urinom.

Za razliku od drugih medvjeda, ne spavaju zimski san. Umjesto toga, zimi silaze u niža područja koja su u to vrijeme nešto toplija od njihovih ljetnih staništa (vidi članak djelomična selica).

Velike pande su od svih medvjeda najizraženiji biljojedi, i usprkos uvriježenog mišljenja, ne hrane se isključivo bambusovim izdancima, iako im je to glavni izvor hrane. No kako bambusi nisu bogati hranjivim tvarima, a pandin probavni sustav nije idealno prilagođen takvoj hrani, kako bi pokrili potrebu za hranjivom, moraju dnevno pojesti 10 do 20 kg bambusa. Pored bambusa, jedu i neke druge biljke (encijane, irise, vučac (Lycium europaeum) šafrane) a u manjoj mjeri gusjenice i malene kralježnjake.

Probavni sustav velikih panda pokazuju, iako ne idealno, neke prilagodbe svojoj pretežno biljnoj hrani. Jednjak im je prevučen rožnatim slojem, želudac ima debele stijenke i potsjeća na mišićavi želudac ptica. Površina debelog crijeva im je dosta veća od one drugih medvjeda, a nemaju slijepo crijevo.

Velike pande žive prije svega na tlu, no dobro se penju i izvrsni su plivači. Za razliku od drugih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge. Jedu uglavnom sjedeći, tako da im prednje šape ostaju slobodne za dohvaćanje i držanje hrane. Aktivni su uglavnom u sumrak i noću, a danju spavaju u šupljim stablima, pukotinama u stijenama ili špiljama.

Veliki pande su samotnjaci. Teritorij ženki velik je oko 30 do 40 hektara, i brane ga od drugih ženki. Mužjaci su fleksibilniji i nemaju svoje teritorije. Često se preklapaju kako s teritorijem ženki, tako i s područjima drugih mužjaka. No, uprkos tome, veliki pande se ipak izbjegavaju. Na svojim lutanjima, obilježavaju stabla grebanjem i urinom.

Za razliku od drugih medvjeda, ne spavaju zimski san. Umjesto toga, zimi silaze u niža područja koja su u to vrijeme nešto toplija od njihovih ljetnih staništa (vidi članak djelomična selica).

Velike pande su od svih medvjeda najizraženiji biljojedi, i usprkos uvriježenog mišljenja, ne hrane se isključivo bambusovim izdancima, iako im je to glavni izvor hrane. No kako bambusi nisu bogati hranjivim tvarima, a pandin probavni sustav nije idealno prilagođen takvoj hrani, kako bi pokrili potrebu za hranjivom, moraju dnevno pojesti 10 do 20 kg bambusa. Pored bambusa, jedu i neke druge biljke (encijane, irise, vučac (Lycium europaeum) šafrane) a u manjoj mjeri gusjenice i malene kralježnjake.

Probavni sustav velikih panda pokazuju, iako ne idealno, neke prilagodbe svojoj pretežno biljnoj hrani. Jednjak im je prevučen rožnatim slojem, želudac ima debele stijenke i potsjeća na mišićavi želudac ptica. Površina debelog crijeva im je dosta veća od one drugih medvjeda, a nemaju slijepo crijevo.

Medvjed

Medvjedi (Ursidae) su porodica sisavaca iz reda zvijeri (Carnivora). Ranije ih se nazivalo "velikim medvjedima" ili još i "pravim medvjedima", da bi ih tako razlikovali od rakuna (Procyonidae) koje su nazivali "malim medvjedima". Jedna vrsta iz te porodice, mrki medvjed, je najveća divlja životinja i grabežljivac na hrvatskom tlu.

Građom tijela, sve vrste medvjeda su međusobno vrlo slične. Tijela su im zbijena, glave okrugle a udovi relativno kratki i vrlo snažni. Oči su male, a uške okruglaste i uspravne. U izduženoj njuški imaju, ovisno o vrsti, 40 ili 42 zuba. Noge završavaju s pet prstiju s kandžama koje ne mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi, osim kod vrsta koje se često penju na drveće, kao kod sunčevog medvjeda čiji su tabani goli. Rep im je samo maleni patrljak. Krzno im je dosta dugačko i jednobojno, smeđe, crno ili bijelo. Iznimka je veliki panda (čije svrstavanje u ovu porodicu još nije općeprihvaćeno, vidi [1]) koji ima vrlo uočljive crno bijele šare. Svijetle šare na prsima ili licu se mogu pojaviti kod više vrsta.

Tjelesna težina im se kreće od 25 pa do 800 kg, pri čemu su mužjaci uvijek osjetno teži od ženki. Dužina tijela im je između 100 i 280 cm


Medvjedi danas žive u Euroaziji i Americi, pri čemu u Južnoj Americi nastanjuju samo njen sjeverozapadni dio. U zapadnoj i srednjoj Europi postoje još samo reliktni ostaci. Danas u Africi više nema medvjeda. Populacija mrkih medvjeda koja je nekad živjela na planinama Atlas izumrla je u 19. stoljeću. Kao porodica, nemaju neke određene zahtjeve u odnosu na stanište. Žive od polarnih područja preko travnjaka sve do tropskih šuma. Jedino u pravilu izbjegavaju sušna područja.

Svi su medvjedi samotnjaci, a aktivni su u sumrak i noću (jedina iznimka su bijeli medvjedi). Spavaju uglavnom u špiljama, šupljim stablima ili jamama u tlu. Obično se kreću polako, no ako zatreba, mogu trčati i do 50 km/h. Medvjedi su u pravilu dobri penjači (naročito sunčev medvjed), a i izvrsno plivaju.

Neke vrste hladne, zimske mjesece provode u zimskom mirovanju. To nije pravi zimski san. značajno im se usporava disanje i broj otkucaja srca, ali im se tjelesna temperatura tek neznatno snižava pa se relativno lako bude. Tijekom kasnog ljeta i jeseni, skupljaju zalihu masnoća, da bi se za zimu povukli u zimsko sklonište.

Medvjedi su oportuni svežderi koji se, već prema godišnjem dobu, u različitim omjerima hrane biljnom i životinjskom hranom. Voće i drugi dijelovi biljki su kod većine vrsta najveći dio prehrane koju samo dopunjavaju kukcima, njihovim larvama i malim kralježnjacima kao ribama ili glodavcima. Ponekad ubiju i neku veću životinju do veličine jelena, a povremeno, ako se pruži prilika, i stoku. Odmak od ove šeme su samo velike pande koje se hrane gotovo isključivo bambusom i bijeli medvjedi koji su jedini pretežni mesožderi u ovoj grupi.

Svakih jednu do četiri godine ženka donosi na svijet mladunce. Većina rođenja mladunaca događa se u zimskim mjesecima, između studenog i veljače, u vrijeme zimskog mirovanja ženke. No, parenje se kod većine vrsta odvija mjesecima ranije. Kod većine vrsta je dokazano da se oplođeno jajašce mjesecima zadržava u uterusu prije nego što dođe do nidacije.

Stvarno razdoblje skotnosti je 60 do 70 dana što je vrlo kratko, pa su mladunci (1 do 4) vrlo maleni. Najčešće se kote dva mladunca. Kod medvjeda je najveća razlika između težine majke i težine okota od svih viših sisavaca. O mladuncima se brine isključivo majka, koja je u tom razdoblju izrazito agresivna i napada gotovo svakog uljeza u svoj teritorij, od mužjaka vlastite vrste do čovjeka. Mladunci prestaju sisati u dobi od tri do devet mjeseci. S majkom ostaju najmanje do iduće jeseni, ali najčešće do 18 ili 24 mjeseca. Spolnu zrelost dosežu u starosti između tri i šest godina, a proces rasta često završava tek u dobi sa 10 do 11 godina.

Medvjedi su relativno dugovječne životinje. U prirodi žive 20 do 30 godina, a kad ljudi brinu o njima, mogu doživjeti i 50 godina.

Vjerojatno zbog njihove veličine i snage, medvjedi su dobili značajno mjesto u mitologijama i kultovima mnogih naroda. Poznat je kultni status medvjeda kod mnogih naroda još od kamenog doba. Bogove u liku medvjeda su imali mnogi narodi, a iz mnogih mitova se može razaznati štovanje ovih životinja. U heraldici su prisutni brojni stilizirani likovi medvjeda, a postoje i bajke koje pričaju o medvjedima.

Istovremeno sa štovanjem, odvija se i lov na medvjede iz najrazličitijih razloga.S jedne strane, mnogi dijelovi tijela medvjeda ljudi koriste. Meso se jede, krzno se prerađuje za izradu odjeće, pokrivača ili pokrovnih dijelova štakora, a zubi i kandže se koriste kao ukrasi. Osim toga, često se pojedinim dijelovima tijela medvjeda pripisuju različita ljekovita svojstva. Tako je u kineskoj medicini posebno značajna žučna tekućina mjesečevog medvjeda.

Postojao je još jedan razlog za lov na medvjede. Koristilo ih se kao izvor zarade organiziranjem prividnih borbi medvjeda i ljudi, pravih borbi medvjeda i pasa, obučavalo ih se da "plešu" kako bi zabavljali ljude i slično. Još i danas ih se drži širom svijeta u nekim privatnim zoološkim vrtovima često u zastrašujuće lošim uvjetima.

Treći je razlog za ubijanje medvjeda bio, da ga se često doživljava kao prehrambenog konkurenta ili potencijalnu opasnost za ljude. Medvjedi često ubiju stoku na ispaši, pljačkaju košnice i ribnjake, pa ih se i radi toga progoni. No, stvarni razmjeri šteta su često preuveličani, jer su medvjedi plahe zivotinje i obično izbjegavaju blizinu ljudi. Međutim, ako imaju mladunce i osjete se ugroženim, ili su ranjeni, mogu napasti čovjeka, a to najčešće završi pogubno za ljude. Neprovocirani napadi su vrlo rijetki, ali ipak godišnje stradava više ljudi od udaraca šapom i ugriza medvjeda.

Iz tih razloga, ali u novije vrijeme i zbog uništavanja nihovih prirodnih staništa gradnjom naselja, mnoge su vrste postale vrlo rijetke ili su iz nekih područja potpuno nestali. U dijelu SADa s najvećim ljudskim aktivnostima, zapadnoj i srednjoj Europi postoje još samo relikti mrkih medvjeda dok su u sjevernoj Africi i Meksiku potpuno izumrli. I sunčev medvjed a naročito veliki panda su ugrožene vrste.


Unutar reda zvijeri (Carnivora), medvjedi spadaju u podred psolikih (Canoidea). Pretpostavlja se, da su se medvjedi i perajari razvili od zajedničkih predaka.

Porodica Ursidae

* potporodica Temasctinae

* rod Tremarctos

* vrsta Tremarctos ornatus, medvjed naočar

* potporodica Ursinae

* rod Helarctos

* vrsta Helarctos malayanus, sunčev medvjed

* rod Melursus

* vrsta Melursus ursinus, usnati medvjed

* rod Selenarctos

* vrsta Selenarctos thibetanus mjesečev medvjed

* rod Thalarctos

* vrsta Thalarctos maritimus, bijeli medvjed

* rod Ursus

* vrsta Ursus americanus, američki crni medvjed
* vrsta Ursus arctos, mrki medvjed, tu spadaju, između ostalih, podvrste grizli i kodijak medvjed

* rod Ailuropoda

* vrsta Ailuropoda melanoleuca, veliki panda

Ribe

Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devon, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače (Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrstama. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28,000 vrsta riba.

Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosistemima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih okeanskih dubina.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.

Oblik tijela riba je, prema načinu života, vrlo različit, često uvjetovan okolišem u kojem obitava, kao i načinom života. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.

Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom.

Papige

Papige, papagaji (ponekad i prave papige) (Psittacidae) porodica su ptica iz reda papigašica. U ovu porodicu ubraja se najveći dio vrsta iz ovog reda, iznimka su samo kakadui, iako se u novije vrijeme u zasebnu porodicu (Nestoridae) svrstava kea (s više podvrsta), kaka, tankokljuni nestor i kakapo[1], koje nastanjuju samo Novi Zeland.

Oko 330 vrsta spada u ovu porodicu, koja je jedna od dvije "tradicionalne" porodice reda Psittaciformes. Druga porodica je Cacatuidae (kakadui). Pravi papagaji su rasprostranjeniji od kakadua, i nastanjuju Južnu i Centralnu Ameriku, južni dio Sjeverne Amerike, Afriku, Madagaskar, Južnu i Jugoistočnu Aziju, Australiju i Polineziju. Staništa su, u principu, nizijske tropske i subtropske šume i šumski predjeli; ponegdje u planinskim šumama i otvorenim travnatim staništima. Smatra se da se porodica pravih papagaja dijeli na dvije potporodice: Psittacinae (obične papige) i Loriinae (loriji).

Prave papige razlikuju se od kakadua nedostatkom kukmice koju mogu uspraviti, što je odlika svih kakadua. Umjesto toga, niz vrsta pravih papiga može uspraviti perje na zatiljku i/ili vratu. Boja perja ovih ptica jako varira, od jednobojnih zagasito smeđih, pa do vrlo živih i sjajnih boja. Većina vrsta je uglavnom zelene boje s mrljama izraženih boja, svijetložute, crvene ili plave. Druge su većinom bijele i žute, a nekoliko ih je i plave boje. Sve vrste ove porodice imaju tzv. "Dyckovu teksturu", strukturni element pera na kojem se lomi svjetlost[2] Pored toga, nemaju žučni mjehur, a karotida je vrlo jednostavne građe.

Mužjaci i ženke su obično slični po izgledu, ali postoje neke značajne iznimke. Papagaji se dosta razlikuju po veličini, od malih patuljastih papagaja teških oko 10 gr, do odraslih mužjaka kakapoa težine i do 3 kg (300 puta veći). Mnogo se razlikuju i po obliku i veličini. Mogu biti dugi od 9 do 100 cm. Dok su neki graciozni, drugi su maleni i zdepasti. Iako postoji nekoliko netipičnih vrsta, poput australskog nadzemnog papagaja, za kojeg se smatra da voli samoću, većina papagaja su društvene ptice koje se obično mogu vidjeti u parovima, u porodičnim grupama ili u manjim jatima. Mnoge vrste papagaja zajedno i spavaju.

Izuzetno su vokalne ptice, s uglavnom grubim i nemelodičnim glasovima. U zatočeništvu neke vrste postaju vješte u vokalnom izražavanju. Prvenstveno se hrane plodovima, sjemnjem, pupoljcima, nektarom i polenom; ponekada jedu i insekte.

Pri šepurenju neki papagaji koriste fluorescentno perje da bi privukli partnere. Jaja 1 do 8, zavisi od vrste. Inkubacija traje 17-35 dana. Gnijezdo je obično u dupljama drveća, nekada u rupama litica, zemlji ili termitištima. Neke vrste se gnijezde zajedno u visokoj travi ili u gnijezdima od grančica. Veliki broj vrsta je monogaman

* Crni lori (Chalcopsitta atra)
* Papuanski lori (Charmosyna papou)
* Patuljasti lori (Charmosyna wilheminae)
* Ljubičastokruni lori (Glossopsitta porphyrocephala)
* Zelenoleđi lori (Trichoglossus haematodus)
* Krljuštogrli lori (Trichoglossus cholorolepidotus)
* Stefanov lori (Vini stepheni)
* Plavoprugi lori (Eos reticulata)

Ukupno 54 vrste u 12 rodova.

Obične papige

* Hijacintna ara (Anodorhynchus hyacinthinus)
* Carska amazona (Amazona imperialis)
* Crvenorepa amazona (Amazona brasiliensis)
* Tukumanska amazona (Amazona tucumana)
* Ljubičastoprsa amazona (Amazona vinacea)
* Tamaulipska amazona (Amazona viridigenalis)
* Modro-žuta ara (Ara ararauna)
* Modrogrla ara (Ara glaucogularis)
* Zelenokrila ara (Ara chloropterus)
* Zelena ara (Ara ambiguus)
* Crveno-modra ara (Ara macao)
* Crni papagaj (Coracopsis nigra)
* Australska papiga Melopsittacus undulates)
* Plavokrili papagaj (Neophema chrysostoma)
* Penant (Platycercus elegans)
* Crvena rozela (Platycercus eximus)
* Žako (Psittacus erithacus)
* Mala aleksandra (Psittacula krameri)

Danas žive još samo tri vrste surlaša:

* afrički slon (Loxodonta africana)
* šumski slon (Loxodonta cyclotis)
* azijski slon (Elephas maximus)

Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu

* patuljastog slona (Loxodonta pumilio)

kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).

U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.

Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.

Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.

Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.

Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.

Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.

Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.

Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.

Pingvin

Pingvini su vrlo dobro prilagođeni životu u vodi. Njihova krila su se preoblikovala u "peraje" za ronjenje i plivanje, i ne koriste ih za letenje. U vodi su stoga izuzetno okretni. U njihovom glatkom perju se nalazi sloj zraka koji ih štiti od hladnoće, ali i pomaže pri ronjenju. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti. Pod vodom mogu doseći brzinu od 5 do 10 kilometara na sat, no neke vrste mogu plivati brže, do 36 kilometara na sat. Uron im može trajati i do 20 minuta. Prilikom brzog plivanja veslaju krilima. Zapravo, noge koriste kao vesla jer su im prsti spojeni kožom, a potisak postižu krilima.[1] Kada plivaju lagano, koriste samo noge.

U divljini, pingvini najčešće dožive oko 20 godina (minimalno 15 godina), no neke vrste pingvina žive i nešto više.

Visina pingvina, što ovisi od vrste, može biti od oko 40 cm pa do 120 cm. Najviša vrsta pingvina je carski pingvin (Aptenodytes forsteri), čije su odrasle jedinke visoke oko 1,1 m i teške uglavnom oko 35 kg[2], obično oko 40 kg, te zbog toga spadaju među najveće članove podrazreda Neognathae. Najmanja vrsta je patuljasti pingvin (Eudyptula minor) , koji je visok do 43 cm i težak oko 1 kg, te najviše može težiti do 1,5 kg. Obično u hladnijim krajevima žive veći, a u umjerenim i toplijim područjima manji pingvini, što se poklapa s Bergmanovim pravilom, kao i veličina i težina pingvina.

Neki prapovijesni pingvini bili su jako veliki. Oni su bili teški ili visoki kao čovjek. Njihova staništa nisu bila ograničena samo na Antarktik, već su nastanjivali prostrana podantarktička područja. Fosili koji su 2007. godine nađeni u Peruu, govore o vrsti pingvina koji je bio visok oko 1,5 m s kljunom veličine od oko 30 cm i koji predstavlja najvišu do sada poznatu vrstu pingvina na svijetu.[3] Fosili su nađeni u pustinji Atacama. Otkriveni fosili su stari oko 36.000 godina i datiraju iz jednog od najtoplijih razdoblja u posljednjih 65 milijuna godina.[4] Razlike u veličini i težini različitih vrsta pingvina su značajne, no građa tijela i perja je, suprotno tome, unutar porodice vrlo homogeno

Zbijeno tijelo s uskim, ali snažnim krilima koja su im se oblikovala na način, da ih ptice koriste kao peraje i čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.
Humboldtski pingvin pod vodom

Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na prsna kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Zbog otpora vode kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila u zraku. Radi toga imaju pingvini veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na njih "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kosti nadlaktice i podlaktice su u laktu kruto sraštene u ravnoj crti što krilima preoblikovanim u peraje daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod drugih ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljnatom koštanom srži.

Bedrene kosti su im vrlo kratke, zglobovi koljena kruti, a noge jako pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, gegav uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.

Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Iznimka su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerojatno zbog prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano savijen prema dolje. Pingvini provedu pola svog života u vodi, a pola na kopnu, dok po nekim izvorima provedu čak 75% života u vodi.[5]Neke vrste napuštaju vodu samo radi parenja i u vrijeme mitarenja.

U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnim klimatskim uvjetima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.

Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Dijelova kože na kojem ne raste perje, Apterin, koje imaju gotovo sve druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedina iznimka su neke tropske vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline.

Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa topline" u perajama i nogama. Arterijska krv koja dolazi u ekstremitete velikim dijelom prenosi toplinu na venoznu krv koja se iz njih ohlađena kreće prema tijelu i grije ju prije nego što uđe u njega, tako da se gubitak topline smanjuje na minimum.

S druge strane, što možda iznenađuje, neke vrste koje su se udomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, razvili su peraje koje u odnosu na tijelo imaju veću površinu nego kod drugih vrsta kako bi se povečala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u sjeni koju aktivno traže.

Boja perja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosivo koje se prelijeva u crno, dok im je boja s donje, trbušne strane bijela. Smatra se, da im je boja takva, kako bi se pri pogledu odozgo stopili s tamnom bojom dubokog mora, dok su s trbušne strane bijeli, kako bi pri pogledu odozdo prema gore odakle dopire i svjetlost, ponovo bili manje uočljivi u odnosu na osvijetljenu vodu. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh.

Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, zamjena perja. U tom razdoblju, koje, ovisno o vrsti, može trajati od dva do šest tjedana, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrsta žutonogi pingvin (Pygoscelis papua) i galapagoških pingvina (Spheniscus mendiculus) razdoblje mitarenja nije određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde.

Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, su osim toga pupile krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerojatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kao evolucijska prilagodba uvjetima života pingvina.

Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih struktura uha. Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine.

Pingvini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili potencijalnu lovinu.

Najveći prirodni neprijatelji pingvina su neke morske životinje, poput morskih leoparda, morskih pasa i orki. Morski leopard je usamljen lovac, ali veoma efikasno lovi pingvine goneći ih oko ledenih santi. Kada pingvini poskaču u vodu, morski leopard obično promatra ispod ledenog brijega gdje ga pingvini ne vide, i kada se voda zapjenuši, morski leopard ih hvata. Ako ulovi jednog i pojede, on se obično povlači i ostala grupa pingvina mogu nastaviti kretanje po vodi. Procjenjuje se da godišnje od morskih leoparda strada oko 5% svih Adelijskih pingvina. Vjerojatno zbog ove i drugih opasnosti u vodi, pingvini ne mogu skakati u vodu i postoji velika mogućnost da stoje mnogo vremena na rubu ledenog brijega ili obali. Kad jedan od grupe pingvina skoči u vodu, svi ostali pingvini poskaču za njim.

Ukoliko su mladunci ili jaja nebranjeni, lako postaju plijen galebova i pomornika. Odrasli pingvini se od ovih grabljivaca brane svojih snažnim kljunom. Pingvini se ne boje ljudi, pa im lako prilaze. Ako se pingvinu, mužjaku ili ženci, dogodi da izgubi mladunče ili jaje, dogodi se da pokuša ukrasti mladunče neke druge jedinke. U znanosti nije potpuno jasno zašto se to dogaća, tj. "zašto bi roditelj odgajao i ulagao u tuđeg mladunca", jer se ne na neki način ne uklapa u teoriju evolucije. Neke pretpostavke su, međutim, načinjene da objasne ovo čudno ponašanje. Odgajanje mladunca bi povećalo iskustvo otimača u odgajanju, čime bi se povećala vjerojatnost da i u budućnosti ima mladunce. Zbog naizgled uspješne reprodukcije, jedinka će biti uspješnija pri pronalaženju jedinke za parenje u narednoj sezoni parenja. Otimanje može dovesti i do udruživanja sa otetim mladuncem koje joj može pomoći u narednim sezonama parenja. Međutim, očigledna je i realna opasnost od povrjeđivanja od strane pravog roditelja za vrijeme pokušaja otmice, ali i trošenje energije i truda oko mladunčeta koje je "ukradeno" od drugog pingvina. Na taj način, nije sigurno da li je ovakvo ponašanje zaista evolucijska prednost ili jednostavno greška kod jedinki koje ne prepoznaju svoje mladunče.

Pingvini su vrlo popularni kod ljudi, uglavnom zbog svog uspravnog, kao ljudskog, položaja i zbog gegajućeg načina hoda. Također, ljudi vole pingvine jer ih se pingvini ne boje, za razliku od većine ptica. Pingvini su se često znali prikazivati u crtanim filmovima kao da nose frak, zbog posebne boje njihovog perja. U skorije vrijeme je snimljeno nekoliko dugometražnih crtanih filmova o pingvinima, poput Ples malog pingvina (eng. Happy feet) i Pravi surferi (eng. Surf's Up). Logo operativnog sistema "Linux" je pingvin, Tuks.

Ljudi u svrhu prehrane prikupljaju jaja, koja su veoma ukusna, dok meso pingvina nije za jelo.[6] Ipak, pingvini se ne boje čovjeka i istraživači im lako prilaze. Razlog je vjerojatno povijesno slabo prisustvo čovjeka kao grabežljivca u predjelima njihovih staništa. Pingvini uglavnom čuvaju udaljenost od oko tri metra, što je i granica koja se turistima obično nalaže da ne prelaze; ako pingvini sami, međutim, priđu bliže, što se često dogaća, nema potrebe za udaljavanjem

Hrane se uglavnom ribom, lignjama, rakovima, ali i drugim sitnim morskim životinjama, krilom i sl. Obično se pingvini koji žive bliže Južnom polu hrane krilom, dok se sjevernije nastanjeni hrane više ribom. Plijen hvataju kljunom i gutaju ga cijelog, čim ga uhvate u vodi.

Ako su u vodi, pingvini mogu utažiti žeđ vodom iz uhvaćenog plijena ili pijući male količine morske, slane, vode; pomoću takozvane slane žlijezde (supraorbitalne glandule) tik iznad očiju uklanjaju višak soli iz krvi.[7][8][9]. Sol se izbacuje kao koncentrizirana tečnost kroz nosnice. Ovo je prilagođenost uobičajena za morske organizme, pa samim tim i za morske ptice poput pingvina. Kada su na kopnu, vodu mogu dobiti jedući malo snijega.

Pingvini žive u otvorenim morima južne polutke. Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagoskim otocima u blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike kao i s Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora.

Većina vrsta živi između 45. i 60. stupnja južne zemljopisne širine. Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim otocima.

Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumama umjerenih područja, podtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo uopće nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od oceana kako bi došle u područja gdje legu mladunce.

Lav

Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.

Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.

Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.

Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.

Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati

Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina.

Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.

Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.

Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.

Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.

Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.

Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.

Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.

Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.

Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.

Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.

Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.

Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.

Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.

Lavovi dosežu socijalnu zrelost s dvije do tri godine, a fiziološku sa 18 mjeseci. Da bi utvrdio da li je ženka spremna za parenje, mužjak lava koristi Jakobsonov organ. Tijekom tog procesa, mužjak zadigne gornju usnu, lagano otvori usta i intenzivno udiše zrak kako bi što bolje mogao odrediti osobine mirisa ženke.
Parenje
Lavlja mladunčad

I ako ima položaj na vrhu ljestvice čopora, mužjak se može pariti sa ženkom samo uz njen pristanak. Ona svoju spremnost pokazuje na način, da legne trbuhom na zemlju i savije rep u stranu. Za vrijeme kopulacije mužjak zubima drži ženku za šiju. Zbog tog ugriza u šiju ženka je instinktivno potpuno mirna. Ako ženka pristaje na kopulaciju, oni se pare svakih oko 20 minuta, a kopulacija traje tridesetak sekundi. Nakon oko pet dana, prestaje spremnost ženke za parenje. Prema spremnosti ženke na parenje, promatrač može procijeniti mužjakov položaj u čoporu i pretpostaviti vjerojatnoću da ga uskoro smijeni drugi mužjak na mjestu vođe.

Nakon razdoblja skotnosti od oko četiri mjeseca, lavica se sklanja iz čopora i na skrivenom mjestu koti do četiri slijepa mladunca, teške oko 1,5 kg i velike oko 50 cm. Mladunci ostaju u skrovištu šest do osam tjedana i za to vrijeme samo majka brine o njima. Ako je skrovište postrani od lovišta čopora, ženka lovi sama. Pri tome se može dogoditi, da mladunci i do 48 sati ostanu sami u skrovištu. U tom su razdoblju mladunci vrlo ugroženi, posebno od hijena, ali i drugih grabežljivaca. Po isteku najviše osam tjedana, majka odvodi mladunce do čopora, i vrlo rijetko pri tome može biti problema s prihvaćanjem mladunaca od strane čopora.

Od trenutka dolaska u čopor, mladunci više ne sišu samo svoju majku, sve lavice koje trenutno doje dozvoljavaju svim mladuncima u čoporu sisanje. S oko šest mjeseci mladunčad se odvikava od sisanja, ali ostaje uz majku još oko dvije godine.

Očekivani životni vijek lavova je od četrnaest do dvadeset godina. Ali u pravilu samo ženke doživljavaju tu starost. Mužjaci puno ranije bivaju protjerani sa svog položaja vođe čopora od mlađih mužjaka, ne nalaze novi čopor i često uginu od gladi. Vrlo često u prirodi ne žive duže od sedam godina. Međutim u zoološkim vrtovima su zabilježeni slučajevi da su mužjaci doživjeli i 34 godine.
rolleyesrolleyes
Azijski lav u Bristolskom zoološkom vrtu

Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.

Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.

Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.

Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.

Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.

Slijedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.

Sfinga u Gizi

Još su ljudi u mlađem paleolitičkom dobu prije više od 30.000 godina. Među upečatljive primjerke umjetnosti iz tog doba spada jedna gotovo 30 cm visoka figurica žene s lavljom glavom izrađena od mamutove bjelokosti koja je nađena u jednoj špili u Baden-Würtembergu. Možda je predstavljala određeno božanstvo.

Lav je u mnogim kulturama zauzeo položaj "kralja životinja". Smatra se, da je takav položaj dobio temeljem jedne ranokršćanske knjige o životinjskoj simbolici i odigrao veliku ulogu na zapadnjačku kulturu.Očita je fascinacija koju lav ima na ljude ako se pogledaju grbovi na kojima se pojavljuje. Tako se lav nalazi, primjerice, na grbovima Hessena, Züricha, Akvitanije, Crne Gore, kao i mnogim drugim. Europljani su ga poznavali jer je nekada živio uz obale Sredozemlja. U jednoj Ezopovoj basni pobjegli rob sreće lava koji je imao trn u šapi. Rob se sažalio na lava, i izvadio mu trn. Kad su ga kasnije uhvatili i za kaznu odredili da ga bace lavovima za hranu. Lav ga je prepoznao i odbio ga je pojesti.

U nizu antičkih kultura lav igra veliku ulogu. U Egiptu su faraone prikazivali kao sfinge, kao lavove s ljudskom glavom. Najpoznatiji takav prikaz je Velika sfinga u Gizi.

Na sjevernom nebu postoje čak dva zviježđa s nazivom: Lav i Mali lav. Dokaz da lav i danas uživa glas moćne i snažne životinje je da su afganistanskog ratnog vođu Ahmad Šah Masuda njegovi pristaše zvali "Lav iz Pandžira".


Bitno veći broj ljudi u Africi strada od vodenih konja nego od lavova. I leopardi su na glasu da su ljudima opasniji od lavova. Međutim, postoje slučajevi da su lavovi ciljano lovili ljude. Najpoznatiji takav slučaj odigravao se 1898. kod gradnje mosta preko rijeke Tsavo u današnjoj Keniji. Tijekom više mjeseci dva lava su ubila i djelomično i pojela 135 indijskih i afričkih radnika na mostu. Šefu gradilišta je trebalo 9 mjeseci da im uđe u trag i ubije ih. Bila su to dva vrlo krupna, zdrava mužjaka bez grive. Danas su izloženi u Field Museumu u Čikagu. Po ovom su događaju snimljena dva holivudska filma, prvi 1952. i drugi 1996. pod imenom The Ghost and the Darrkness (Duh i tama).


Glavni članak Azijski lav

Azijski lav (Panthera leo persica) je jako sličan afričkom lavu. Novija molekularnobiološka istraživanja su pokazala, da su se od afričkih odvojili prije oko 50.000 do 100.000 godina.

Imaju manje izraženu grivu i uzdužni nabor kože na trbuhu. Osim toga, imaju dužu dlaku na "laktovima", a općenito su nešto manji od afričkih rođaka. Mužjaci teže od 160 do 190 kila, a ženke 110 do 120 kila. Nekada su bili rasprostranjeni sve do jugoistočne Europe, srednjeg i bliskog istoka. I čopori su prosječno manji nego afrički. Lovina su im uglavnom aksis jelen, sambar jelen, divlja svinja indijska gazela i četveroroga antilopa. Činilo se da je azijski lav osuđen na izumiranje, bilo je preostalo još samo 20 primjeraka, no zaštićeni od 1975. u indijskom nacionalnom parku Gir je populacija ipak narasla na oko 300 životinja.


Od trinaest opisanih podvrsta, dvije su izumrle. To su berberski lav (Panthera leo leo) koji je živio u sjevernoj Africi i do 1922. se uspio održati u Atlasu, i kapski lav koji je živio u južnoj Africi.

Dupin

Dupini su najčešće veliki između 1,5 i 4 metra dugi, dok orke dosižu, kao najveći dupini, čak do 8 m. Tijela su im aerodinamički oblikovana, prilagođena brzom plivanju. U glavi imaju okrugli organ (često nazvan dinja) koji je dio njihovog organa za eholociranje. Kod mnogih vrsta je čeljust jasno izražena i tvori izduženi "kljun". Kod više vrsta čeljust ima veliki broj zubi.

Mozak dupina je velik s vrlo kompleksnom moždanom korom, što je razlog da ih zoolozi ubrajaju u najinteligentnije životinje.

Boja tijela im je u pravilu sastavljena od različitih stupnjeva sive boje, pri čemu je donja strana tijela svjetlija, a leđa su jasno omeđena i tamna. Osim toga, vrste se međusobno razlikuju linijama i poljima u različitim tonovima boja i kontrasta.

Osjetila sluha i vida su im vrlo dobra. Imaju vanjske ušne otvore, no oni vjerojatno nisu u funkciji. Zvuk im preko donje vilice i srednjeg uha stiže u unutrašnje uho. Oči su im uglavnom prilagođene gledanju pod vodom, ali jako dobro vide i izvan nje. Vrlo važnu ulogu u snalaženju u okolini ima sposobnost eholociranja uz pomoć ultrazvuka.

Od drugih kitova zubana razlikuju se slijedećim osobinama: dva prva kralješka u kralježnici su im međusobno sraštena, imaju manji broj rebara, sraštene su im dvije polovine donje čeljusti do najviše jedne trećine, a zubi su im tupi.

Svi dupini odbacuju vanjske kožne stanice od prilike svaka dva sata. Ova neprekidna regeneracija smanjuje otpor vode i izaziva pažnju znanstvenika koji se bave ljudskom regeneracijom, kao i graditelja brodova.



Dupini su vrlo brzi plivači, dosižu brzinu od 80 do 90 km/h. Često iskaču iz vode, izvodeći uz to i prave akrobacije. Ti se skokovi tumače kao igra. Pored toga, ti izroni im omogućuju i brže kretanje nego samo pod vodom. Također, to im pomaže i u potrazi za hranom, jer prate gdje se okupljaju galebovi. Kad su u lovu, zaranjaju na dubinu i do 300 m i pri tome mogu ostati pod vodom do 15 minuta. Dupini su poznati po tome, da se približavaju brodovima i jašu na valovima iza ili ispred njih.

Dupini su socijalne životinje koje žive u grupama. Tako zvane "škole", kako se obično takve grupe nazivaju, okupljaju se na mjestima s obiljem hrane u privremene skupine koje mogu brojati i više od 1000 jedinki. Jedinke se međusobno sporazumijevaju cijelim nizom različitih zvukova koji zvuče poput kliktanja, zvižduka, gakanja i drugačije, a služe se i tjelesnim kontaktom kao sredstvom sporazumijevanja. Osim toga, tonovima visoke frekvencije istražuju i spoznaju okolinu uz pomoć eholokacijskog mehanizma. Britanski znanstvenici su nedavno utvrdili, da se dupini međusobno nazivaju "imenima". Svaka jedinka ima drugačiji zviždavi zvuk kao "ime", i zadržava ga do u duboku starost, vjerojatno zauvijek.

Pripadnost određenoj grupi nije jako čvrsta, često se događa da neka jedinka promjeni grupu. No ipak razvijaju čvrste međusobne veze što je naročito vidljivo u pomoći i podršci koju pružaju ranjenoj ili bolesnoj jedinki iz grupe.

Dupini spavaju na način, da naizmjence jedna polovina mozga uvijek ostaje budna. Tako je moguće disanje. Osim toga, jedno oko uvijek ostaje otvoreno kako bi vidjeli mogućeg neprijatelja, odnosno njegov napad. U razdoblju spavanja su aktivnosti dupina sasvim smanjene.

Kao i svi drugi kitovi, i dupini donose na svijet samo jedno mladunče. Skotnost traje prosječno godinu dana i varira od vrste do vrste. Mladunci ostaju uz majku do šest godina, ali u dobi od nekoliko mjeseci već počinju sami potragu za hranom.

Dupini su brzi grabežljivci koji svoj plijen aktivno love. Otkrivaju ga uz pomoć sistema eholociranja. Općenito, dupini imaju jednake konusne zube koji služe samo za držanje plijena. Ulovljene ribe ili glavonošce gotovo uvijek gutaju u jednom komadu. Zubi su im u pravilu prilagođeni plijenu. Vrste koje se hrane uglavnom ribama imaju više zubi, a one koje love pretežno glavonošce ih imaju manje. Neki dupini ponekad love i ljuskare. Jedini dupin koji se hrani i drugim morskim sisavcima, kao što su tuljani ili drugim vrstama kitova odnosno dupina je orka. Neki dupini koriste kooperativne strategije u zajedničkom lovu. Jedna od njih je, da cijela škola okruži jato riba i onda ih tjera prema obali.

Od svih vrsta dupina, najpoznatiji je veliki dupin (Tursiops truncatus). Delfinariji ga najčešće drže, a već se u njima i godinama s uspjehom razmožava. Međutim, držanje dupina u delfinarijima je vrlo osporavano, jer između ostalog jedan bazen nikada ne odgovara standardu mora. Najveći dupin je orka koji zbog svoje velike popularnosti najčešće služi kao magnet za publiku.

Zbog velike inteligencije i sposobnosti učenja, vojske SADa kao i rusije koriste velike dupine za razne vojne svrhe. Dresiraju ih za postavljanje mina na neprijateljske brodove ili za njihovo onesposobljavanje.

Poznate su također i određene terapije teških bolesnika, primjerice, autističnih osoba uz pomoć dupina. Najčešće se bolesnik drži za leđnu peraju dupina, a taj ga vuče plivajući za sobom. No, i to je vrlo sporno, jer se isti rezultati postižu uz pomoć drugih životinja uz bitno niže troškove.

U starogrčkoj mitologiji su dupini igrali vrlo važnu ulogu, a i u novije doba se koriste kao simboli za ezoteriku kao i za hipi pokret.

Vrlo veliku popularnost je svojevremeno uživala TV serija o dupinu Flipperu.

Tigar

Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu od 400 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.

Tigar živi od Indije na istok do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnoSibira. Od otoka u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim otocima istrijebljen.

Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, no tu je najvjerojatnije istrijebljen još od 1970-ih godina prošlog stoljeća.

Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.

* Sibirski tigar, Amurski ili Usurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podrvsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masivnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, no još ga se smatra vrlo ugroženim.

Tigrova čeljust

* Južnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerojatno, da je to sljedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je je li tako malena populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek kasno se počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati s uspjehom, jer i životinje za uzgoj potječu iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.

* Balijski tigar (P. t. balica) je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog stoljeća.

* Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.

* Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.

* Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.

* Javanski tigar (P. t. sondaica) je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.

Tigrovi su vrlo ugrožena vrsta: broj tigrova je od 5.000 do 7.000. Zapravo, tigrova je više u zoološkim vrtovima, nego u divljini. U idućih bi nekoliko godina tigrovi u prirodi mogli izumrijeti, pa bi se mogli vidjeti samo iza ograde. Da se to ne dogodi, bengalski su tigrovi uvedeni u afričke savane. Tigrovi jedu bivole, jelene, dikobraze, zmije, žabe, miševe, a u nuždi, kad su stari i bolesni, i ljude itd.

U Hrvatskoj tigrovi, poglavito sibirski, žive u Zoološkom vrtu grada Zagreba, Prirodoslovnom muzeju i zoološkom vrtu grada Splita, Zoološkom vrtu u Našicama i posebnom čuvalištu sibirskih tigrova nedaleko od Križevaca (svim osim osječkog).

O tigru
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Felidae
Potporodica: Pantherinae
Rod: Panthera
Vrsta: P. tigris