**Zivotinje**

Noj

Noj (lat. Struthio camelus) je vrsta iz reda nojevki i najveća je danas živuća ptica na Zemlji. Danas obitava još samo u Africi južno od Sahare. Ranije je živio i u zapadnoj Aziji. To je ptica koja je zbog svog perja, mesa i kože oduvjek bila značajna za ljude. To je dovelo do toga, da je danas istrijebljena u mnogim područjima u kojima je ranije živjela.

Mužjaci noja su visoki između 210 i 275 cm a teški su od 100 do 130 kg, a ponekad čak i do 150 kg. Ženke su manje, visoke su 175 do 190 cm a teže 90 do 100 kg.

Perje mužjaka, koje nazivaju i pijetlovima, je crno. Jedino perje krila i repa je bijelo. Ženke, odnosno kako njih zovu kokoši, imaju nasuprot tome perje neugledne boje tla. Jedino je perje krila i repa i kod njih svjetlije, i sivobijele je boje. Perje mladunaca potsjeća na perje ženke, samo se kod njih još ne ističe razlika u boji perja krila i repa u odnosu na trup. Gole noge i vrat su im, ovisno o podvrste, sive, sivkasto-plavkaste ili lagano ružičaste. U vrijeme parenja koža mužjaka sjaji posebno intenzivno.
Glava noja

Vrat noja je dugačak i pretežno gol, dok im je glava u odnosu na tijelo relativno malena, ali su im zato oči s promjerom od 5 cm najveće od svih kopnenih kralježnjaka.

Zdjelica noja je ventralno zatvorena stidnom kosti (Symphysis pubica). Kod svih drugih ptica, osim kod nojevki to nije slučaj. Kod njih je zdjelica građena od tri međusobno povezane kosti između kojih je veliki otvor koji zatvaraju vezivno i mišićno tkivo. Noj ima vrlo duge noge sa snažnom muskulaturom. On u punom trku dosiže brzinu od oko 70 km/h, dok brzinom od 50 km/h može trčati oko pola sata. Kao prilagodbu brzom trčanju, stopalo noja se razvilo na način da ima samo dva prsta, što je jedinstveno kod ptica. Pored trčanja, noge su noju po potrebi i vrlo efikasno obrambeno oružje. Oba prsta imaju kandže pri čemu je kandža na unutrašnjem, većem prstu, duga i do 10 cm.

Krila noja su vrlo velika, no kao i kod svih nojevki nisu prilagođena letenju. Težina noja je daleko iznad one koja bi mu još dozvolila da se podigne u zrak. Umjesto toga, krila služe noju za udvaranje, davanje sjene i održavanje ravnoteže pri trčanju.

Glasanje mužjaka noja podsjeća na riku lava. Duboki glas koji zvuči kao "bu bu buuuuu huuu" se ponavlja više puta. Mužjaci se učestalo tako glasaju u razdoblju udvaranja kao i kod borbe oko dokazivanja dominantnosti jedinke na određenom području. Osim toga, pripadnici oba spola su u stanju glasati se zviždavim, frktavim i režećim glasovima. Samo njihovi pilići se javljaju melodičnim glasovima koji služe privlačenju roditeljske pažnje.

Prirodno područje rasprostranjenosti nojeva je Afrika, a naročito njen istočni i južni dio. Izumrli su na Arapskom poluotoku, u zapadnoj Aziji kao i u Africi, sjeverno od Sahare.

Nojevi žive na otvorenim područjima kao što su savane i pustinje. Prednost daju okolišu s kratkom travom i s ne previsokim drvećem. Uopće ne žive na područjima gdje trava raste više od jednog metra. Povremeno ulaze u grmovita područja, ali se u njima ne zadržavaju jer ih grmlje ometa u kretanju a i zaklanja im vidik. Za stalno zadržavanje im nisu pogodne niti prave pustinje bez vegetacije, ali na svojim putovanjima prelaze preko njih bez problema. Svoju potrebu za vodom pokrivaju hranom, pa im stoga nije potreban pristup vodi, a i duga sušna razdoblja im ne smetaju.
Danas u Australiji živi više stotina nojeva koji su pobjegli s farmi za uzgoj, i sad žive u divljini.

Nojevi su dnevne ptice, a najaktivniji su u sumrak. U razdobljima kad nema dovoljno hrane, poduzimaju daleka putovanja, a tada mogu putovati i oko podneva, kad su vrućine najveće. Noću miruju i pritom vrat obično drže uspravno, ali zatvaraju oči. Samo u kratkotrajnim razdobljima dubokog sna polažu glavu na leđno perje ili na tlo.

Osim u razdoblju parenja i podizanja mladih, nojevi žive u labavim skupinama koje čine dvije, ponekad pet a povremeno i 100 ili više jedinki. U pustinjskim područjima, oko vode se znaju okupiti i grupe od više stotina nojeva. Ove su zajednice vrlo labave, jedinke se okupljaju i razilaze sasvim proizvoljno. Često se mogu sresti i pojedinačno. Uprkos toga, kad su u grupi, postoji vrlo jasna hijerarhija. Mjesto na ljestvici se najčešće utvrđuje prijetećim glasanjem i ponašanjem. Pri tome uspravljaju perje krila i repa, a vrat drže potpuno uspravno. Ptica koja je niža na ljestvici pokazuje svoju podređenost savijanjem vrata i držanjem glave vrlo nisko, dok mu perje krila i repa također spuštaju prema dole. Prepirke oko mjesta na hijerarhijskoj ljestvici rijetko završavaju kratkom borbom.
U vrijeme razmnožavanja, ove labave grupe se raspadaju, a spolno zreli mužjaci počinju s okupljanjem harema.

Nojevi su pretežno biljožderi, no povremeno jedu i kukce kao i manje životinje. Hrane se pretežno zrnjem, travama, lišćem i voćem. Kukci, gusjenice i skakavci su samo usputni dodatak. Prednost daju hrani koju mogu pokutiti s tla. Hranu dobro iskorištavaju crijevom dugim 14 metara. Kako bi potpomogli probavu, gutaju pijesak i kamenčiće (gastrolit), a skloni su gutanju i drugih predmeta koji bi mogli koristiti istom cilju. Tako su u želucima nojeva nađeni novčići, čavli i slični predmeti.

Najvažniji neprijatelji nojeva su lavovi, leopardi i gepardi. Nojevi se potpomažu okupljanjem u grupe, kako bi lakše opazili neprijatelja. Time se smanjuje opasnost svake pojedine jedinke da bude odabrana kao plijen, a svaki član grupe tako ima više vremena za hranjenje. U savanama nojevi se često priključuju krdima zebri i gazela jer i te su životinje na oprezu od istih neprijatelja.

Rašireno je vjerovanje, da noj u slučaju opasnosti gura glavu u pijesak. Noj se može u slučaju opasnosti spasiti brzim bijegom, a dobro ciljanim udarcem noge može ubiti lava ili čovjeka. Međutim, u vrijeme ležanja na jajima, oni u slučaju opasnosti legnu na tlo i ravno ispruže vrat. Tako priljubljen uz tlo, vrat i glava mu se iz daljine ne vide, pa se misli da je to ponašanje dovelo do nastajanja ove legende o nojevima.

Vrijeme parenja je u raznim područjima Afrike vrlo različito. U savanama Afrike pada u vrijeme suše između lipnja i listopada. Za razliku od toga, u suhim područjima kao, recimo, u pustinji Namib, vrijeme razmnožavanja traje cijelu godinu.

Mužjaci u vrijeme parenja postaju teritorijalni. Brane svoje područje koje je veliko između 2 i 15 km˛, a druge mužjake tjeraju s tog "svog" područja, dok ženke dočekuju udvaranjem.

Iako mogu postojati i monogamni parovi, mužjak u pravilu ima čitav harem. Pri tome, jedna ženka je "glavna", i to se po ponašanju prepoznaje, dok su ostale ženke niže rangirane. Glavna ženka ostaje s mužjakom više godina. Niže rangirane ženke su najčešće vrlo mlade.

Mužjak se prvo pari s glavnom ženkom, a nakon toga s ostalim. Parenju prethodi udvaranje pri čemu mužjak širi i pokazuje krila izmjenično ih podižući i spuštajući. Istovremeno, napuše svoj obojeni vrat i njiše glavom lijevo-desno. Tako se producirajući, prilazi ženki udarajući nogama o tlo. Ženka pokazuje svoju spremnost za parenje spuštajući krila i glavu prema tlu u pozi potčinjavanja. Nakon parenja, glavna ženka odabire jedno od gnijezda koje je mužjak ranije pripremio, grebući nogama još prije toga više plitkih jama u tlu promjera od oko tri metra.

Ostale ženke legu jaja u gnijezdo koje je glavna ženka odabrala, a nakon toga ih glavna ženka protjeruje. One nakon toga obično odlaze u područje drugog mužjaka s kojim se također pari, i cijela se procedura ponavlja.

Glavna ženka obično izleže osam, a rijetko više, i do dvanaet jaja. Ostale ženke legu svaka po dva do pet jaja. U tim zajedničkim gnijezdima se na kraju skupi i do 80 jaja. Ona su sjajno bijela, teška i do 1.900 grama s promjerom od 15 cm, a njihov sadržaj odgovara sadržaju 24 kokošjih jaja. Time su to među najvećim jajima na svijetu, ali u poređenju s veličinom tijela, spadaju u najmanja.

Samo glavna ženka ostaje s mužjakom i samo oni zajedno brinu za leglo. Kako ptica svojim tijelom može pokriti najviše dvadeset jaja, glavna ženka miče višak jaja iz gnijezda jaja drugih ženki. Svoja jaja smješta u sredinu gnijezda, uspijeva ih veličinom i težinom razlikovati od jaja drugih ženki. Iako daje prednost svojim jajima, u gnijezdu ostaje prostora za jošdeset do petnaest jaja drugih ženki. Uz to, glavna ženka na taj način dodatno štiti svoja jaja, jer ako netko napadne gnijezdo, uzima jaja s ruba.

Ženka obično leži na jajima po danu, a mužjak noću. Brojni grabežljivci u tom razdoblju pokušavaju odmamiti ptice s gnijezda. To su prije svega šakali, hijene, i Neophron percnopterus najmanja vrsta iz porodice jastrebovki, potporodice lešinara starog svijeta (Aegypiinae) koja živi u Africi. Oni razbijaju nojevo jaje uz pomoć kamena koji bacaju na njega iz zraka. Samo oko 10% jaja se uspijeva izvaliti.

Pilići izlaze iz jaja nakon šest tjedana sa svijetlo smeđim paperjem. Roditelji nastavljaju brinuti o njima štiteći ih raširenim krilima od sunca ili kiše.U dobi od tri dana pilići napuštaju gnijezdo i svuda slijede roditelje. Ponekad se dva para sretnu, i tada si uzajamno prijete i često i bore. Pobjednički par zatim preuzima piliće pobijeđenog para i dalje brine o njima. Na taj način, jedan snažan par uspijeva preuzeti mladunce svih parova koje sretne.Jednom prilikom primijećen je par koji je vodio 380 pilića. Slično kao što se jaja podređenih ženki koriste za povećanje sigurnosti vlastitih, i na ovaj se način povećava vjerojatnoća da će u slučaju napada grabežljivca, oteto pile biti jedno od tuđih pilića.

U dobi od tri mjeseca, pilići umjesto paperja dobivaju mladenačko perje. Nakon godinu dana, dosežu veličinu roditelja, no samo oko 15% izleženih pilića doživi tu starost. Ženke su spolno zrele s dvije, a mužjaci s tri do četiri godine. Očekivani život im je oko 30 do 40 godina, dok u zoološkom vrtu žive i do 50 godina.

Odnos čovjeka i noja star je najmanje 5.000 godina. Staroegipatska kao i mezopotamska umjernost pokazuju, da su nojeva pera već u ta davna vremena bila korištena kao nakit. Posebnost nojevog perja je njegova simetrija. Niti su s obje strane osovine jednako dugačke.

Dalje od toga seže odnos prema noju u mnogim religijama Afrike gdje je postao dio rituala, priča i legendi. Nojeva jaja imaju i praktičnu korist za narode Khoisan (izgovor kojsan) koji ih koriste kao posudu za piće ili od ljuske izrađuju ogrlice i narukvice.

Kad je u 18. stoljeću nojevo perje došlo u Europi u modu kao ukras na šeširima bogatih dama, počeo je lov na ove ptice u takvoj mjeri, da je došlo u opasnost postojanje vrste. Noj je u tom razdoblju u zapadnoj Aziji, sjevernoj i južnoj Africi do zadnjeg istrijebljen. Tek u 19. stoljeću se počelo s uzgojem nojeva, jer su u prirodi postali pre rijetki da bi se lov još isplatio. Prve su farme nastale u južnoj Africi 1838. Tijekom druge polovine 20. stoljeća se otvara sve više farmi za njihov uzgoj u Europi i sjevernoj Americi.

Danas nojevo perje nema više gotovo nikakvu ulogu u njegovu uzgoju. Uzgaja ga se prije svega zbog njegove pivo-plavkaste kože. Meso noja ima specifičan okus koji potsjeća na okus govedine i bizonovog mesa. Osim toga, ima vrlo malo holesterola. Ne može se peći jer pri tome postaje žilavo, ali je jako dobro za pripremu u sosovima ili pečenje u foliji. Dodavanje snažnih začina kao i slatkih okusa kao što su med i ingver pojačavaju vlastiti okus nojevog mesa.

Tek u novije se vrijeme noj koristi za jahanje ili vuču kao turistička atrakcija. To, međutim, nigdje ne postoji kao kulturna tradicija.

Klokani (Macropodidae) su porodica iz reda Diprodontia, i svakako su, uz koale, najpoznatiji tobolčari i tipični pretstavnici životinja Australije. Ovu porodicu inače nazivaju još i pravi klokani.


Ne odgovaraju sve vrste uobičajenoj predodžbi o klokanima. Upadljiva osobina gotovo svih vrsta su izraženo veliki stražnji udovi, značajno veći od prednjih. Samo klokani penjaši, koji su se prilagodili životu na drveću i ne kreću se više skačući, imaju stražnje i prednje udove podjednako dugačke. Rep im je dugačak, mišićav i najčešće obrastao dlakom, a životinje ga koriste kao oslonac, gotovo kao petu nogu, ili za održavanje ravnoteže. U građi tijela većina vrsta iz ove porodice su slične, ali se veličinom vrlo razlikuju, od vrsta iz roda Lagorchestas koje često teže samo od jednog do dva kilograma, pa do velikog crvenog klokana koji dosižu tjelesnu težinu do 90 kg.

Glava im je relativno mala i izdužena s velikim ušima. Kao sve vrste iz reda diprodontia i životinje iz porodice klokana imaju povećana dva donja sjekutića koji kod zagrizanja dolaze do tvrdog mjesta na nepcu iza gornjih sjekutića. Takav ugriz omogućuje im da i tvrd biljni materijal mogu odgristi, a sličan oblik zubi postoji i kod nekih parnoprstaša. Nemaju očnjake, ili su im sasvim zakržljali. Kutnjaci im ne rastu svi istovremeno. Kad se prednji istroše i ispadnu, rastu slijedeći i pomiču se u ustima prema naprijed.

Prednje noge imaju pet prstiju i služe uzimanju hrane ili podupiranju. Na stražnjim nogama nemaju prvi prst, drugi i treći su srašteni i čine jedan, najsnažniji, dok je peti srednje velik. Kao i kod svih drugih tobolčara, mužjaci klokana imaju, kad je životinja uspravna, skrotum iznad penisa.

Klokani žive u Australiji, Novoj Gvineji, Tasmaniji i nekim otocima pored njih.

Klokani nastanjuju vrlo različite okoliše. Pored obitavanja u stepama, neke vrste žive u planinama, dok klokani penjaši nastanjuju stabla i žive u krošnjama. Općenito, oni su aktivniji noću, no neke se jedinke mogu sredti i po danu. Mnoge vrste žive u skupinama bez vidljivih socijalnih struktura.

Klokani imaju dva načina kretanja, ovisno o brzini koju žele postići. Kod veće brzine, skaču samo stražnjim nogama a rep ostaje u zraku i služi održavanju ravnoteže. Na taj način dosižu brzinu od 50 km/h a ovakvi skokovi kod velikih vrsta često dosižu dužinu i do 9 m. Kad se polako kreću, klokani se koriste s "pet udova": dok se oslanja na prednje noge i rep, povlači stražnje prema naprijed; kad se osloni na njih, prednje noge i rep pomiče prema naprijed. Skokovi su kod velikih brzina vrlo efikasan način kretanja. Zahvaljujući vrlo elastičnim trakama mišića, mogu bez veće potrošnje energije brzo napredovati, što je u suhoj klimi i ponekad škrtoj raspoloživoj hrani vrlo značajno. Pri maloj brzini njihov način kretanja ima značajno veću potrošnju energije. Klokani se ne mogu kretati unatrag.

Klokani penjaši ne skaču, ali se dobro penju.

Klokani su biljožderi koji se hrane raznim biljkama, ovisno što u njihovom okolišu raste. Često koriste jednake biološke niše koje na drugim kontinentima naseljavaju parnoprstaši, a i probavni sustav im se konvergentno razvio. Mikroorganizmi u višedjelnom želucu pomažu kod probave teško probavljive hrane, a ponekad pojedenu hranu ponovo žvaču. To je omogućilo, da klokani mogu preživjeti i u područjima s vrlo škrtom vegetacijom.

Ženke klokana imaju dobro razvijen tobolac s otvorom prema naprijed i u kojem se nalaze četiri dojke. Ženka na svijet donosi samo jedno (vrlo rijetko dva) mladunče. Kod mnogih vrsta dolazi do "odgođenog koćenja": neposredno nakon što okoti jedno mladunče, ženka se ponovo pari. No taj embrio "miruje" dok prethodni mladunac definitivno ne napusti tobolac. Tek tada se dalje razvija i dolazi na svijet. Smisao toga bi mogao biti da, ako u surovom okolišu mladunac ugine ili ga majka iz nekog razloga mora napustiti, novi mladunac može vrlo brzo doći na svijet.

Kao općenito kod svih tobolčara, i kod klokana se mladunci kote nakon vrlo kratkog razdoblja skotnosti (20 do 40 dana) i u odnosu na mladunčad viših sisavaca su jako nerazvijeni. Mladunac se rađa dug samo oko 2 cm i težak manje od jednog grama. Mora samostalno prepuzati put od porođajnog kanala do majčinog tobolca, ući u njega i uhvatiti se ustima za bradavicu majčine dojke koju ne ispušta idućih dva do tri mjeseca. U dobi od 6 mjeseci prvi put izlazi iz tobolca, a sa osam su preveliki da bi ulazili u njega. No, mladunci sišu do starosti od godine dana zavlačeći glavu u tobolac, u kojem se u pravilu već prisisan na drugoj dojci, nalazi novi mladunac. Majka za svako od svojih dvoje mladunaca luči drugačije mlijeko, primjereno starosti određenog mladunca.
U Australiji mladunce svih tobolčara nazivaju "Joeys".
Porijeklo i međusobni odnosi između pojedinih rodova izraženi su u slijedećem dijagramu. Na temelju kombiniranja mnogih različitih filogenetičkih studija (izvor) razvio ga je Marcel Cadillo je sa suradnicima 2004. godine.

Slon

Danas žive još samo tri vrste surlaša:

* afrički slon (Loxodonta africana)
* šumski slon (Loxodonta cyclotis)
* azijski slon (Elephas maximus)

Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu

* patuljastog slona (Loxodonta pumilio)

kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).

U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.

Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.

Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.

Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.

Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.

Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.

Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.

Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.

Kornjača

Kornjače (Testudinata,Testudines, ranije i Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji postoji više oko 300 različitih vrsta , od toga su sedam morskih , 180 vrsta živi u slatkoj vodi a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri . Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.

Sa izuzetkom polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime , i tropa. Naročito su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.

Oklop: sve kornjače se odlikuju oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice , rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože . Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.

Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego gubicom otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.

Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije . Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje . Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnene i slatkovodne kornjače pokaziju, da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.

Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače , i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.

Osjetila:

* Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazoviimaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
* Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
* Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.

Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Izuzetak je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji potsjeća na frktanje. Razlog tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.

Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova . Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osijećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro kao sisavci.

Dužina života: Kornjače mogu živjeti jako dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i time, s razlogom, uživaju glas Metuzalema u svijetu životinja. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.

Tipični dan jedne kornjače sastoji se od potrage za hranom i, kod gotovo svih vrsta, izlaganja suncu. Ovo zadnje služi reguliranju tjelesne temperature kao i prihvaćanju UV-zračenja . Za gmazove najvažniji dio spektra je UVB jer pomoću njega se vrši sinteza D3 vitamina. U klimatski umjerenom području pa sve tamo do pustinjskog godišnja doba određuju životni ritam kornjača. One se zimi zakopavaju ili već prema vrsti traže sklonište pod vodom, gdje iduće mjesece provode dijelom ukočene, "smrznute". Neke se vrste jednako tako povlače i za vrijeme velikih ljetnih vrućina.

Prehrana: Kornjače mogu biti biljožderi kao i mesožderi. Međutim, svima je zajednička potreba za hranom bogatom kalcijem koju trebaju za gradnju oklopa. Da bi mogle resorbirati kalcij, kornjače trebaju vitamin D3. Do danas se ne raspolaže detaljiranim spoznajama o tome, kako kornjače uspijevaju "pokriti" svoju veliku potrebu za vitaminom D3.
Kornjačica neposredno prije valjenja

Razmnožavanje: Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama , u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)

Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.

Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.

Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.

Danas postoje dvije glavne moderne grupe kornjača:

1. Razvoj kornjača koje uvlače vrat i glavu u oklop (krijovratke, Cryptodira) počeo je u razdoblju jure prije 180 miliona godina i danas su zastupljene sa 13 porodica. Vratni kralješci ovih životinja su posebno građeni na način, da se kralježnica može saviti u obliku slova S i tako omogućava povlačenje glave u zaštitu oklopa.
2. Kornjače koje savijanjem vrata u obliku slova S sklanjaju glavu postrance pod oklop (vijovratke, Pleurodira) su, povijesno gledano, mlađi podred jer su se razvile tek u razdoblju krede i danas su zastupljene s dvije porodice.

Ugroženost zbog promjene okoliša

Životni prostor mnogih vrsta kornjača je ugrožen. Kopnene kornjače na njihovim prastarim područjima mnogi poljoprivrednici smatraju štetnicima i često ih ubijaju. Mnoge ceste presijecaju njihova staništa pa veliki broj kornjača strada od prometa. Pritom, često je riječ skotnim ženkama koje traže odgovarajuće mjesto za polaganje jaja. Industrija ispušta otpadne vode u vode nastanjene slatkovodnim kornjačama čime se taj biotop mijenja. Na taj način vodene kornjače vrlo često gube prehrambenu podlogu. Izravnavanje i utvrđivanje riječnih obala rezultira gubitkom mjesta na kojima se kornjače mogu sunčati i polagati jaja. Morskim kornjačama turizam otežava pristup plažama pogodnim za polaganje jaja. Tek izležene kornjačice koje se noću iskapaju iz legla na površinu, orijentiraju se svjetlucanjem vode da dođu do relativne sigurnosti mora. Zbog umjetne svjetlosti gube orijentaciju. Morske kornjače se često upletu u lutajuće ribarske mreže i utope se ili progutaju plastiku vjerujući da se radi o meduzi.

Ugroženost od strane čovjeka

Kornjačina jaja se na plažama često tako intenzivno pljačkaju, da je bez ozbiljnih mjera zaštite opstanak nekih vrsta jako ugrožen. Neke kornjače se smatraju delikatesom pa ih ljudi intenzivno love.


Kriza kornjača u Aziji

Zadnjih godina se sa zabrinutošću promatra, kako se velike količine kornjača (uglavnom slatkovodne nude na tržnicama Jugoistočne Azije. Smatra se, da su neke vrste u prirodi neposredno pred izumiranjem. Zadnjih desetak godina se u Kini osnivaju farme za uzgoj kornjača radi pokrivanja potreba tržišta kako bi se prekinuo ili bar značajno smanjio njihov izlov iz prirodnih staništa. S druge strane, te su farme otvorile jedan sasvim novi problem. Egzotičan izgled kornjače povećava cijenu na tržištu, pa se zbog toga pokušava ciljano uzgojiti hibridne kornjače. To, s jedne strane ugrožava očuvanje vrste. S druge strane, to potpuno dovodi u pitanje sistematiku kornjača Jugoistočne Azije. Za mnoge vrste koje su pronađene na tržnicama i naučno opisane a da im nije bilo poznato stanište, sad se otvara pitanje o kakvim je kornjačama zapravo riječ, jer se za neke od njih pouzdano utvrdilo da je riječ o hibridima .

Mjere zaštite kornjača

Kako bi se pružila pomoć u nevolji Jugoistočnoj Aziji, koordinirano se u mnogim zoološkim vrtovima provodi vrlo zapažen projekt uzgoja kornjača s tog područja u zatočeništvu.

Također, kako bi se skrenula pažnja na ugroženost te vrste, koju se inače kolokvijalno naziva još i živim fosilima , 23. svibnja je proglašen Međunarodnim danom kornjača.eeksretanrolleyesnaughty

Zebra

Stepske zebre (lat. Equus quagga, prije Equus burchelli) su društvene životinje koje pasu u zajednici s drugim biljožderima na afričkim savanama. To je jedna od vrsta iz porodice konja, a spada u red neparnoprstaša.

U nas žive u svim javnim zoološkim vrtovima osim splitskog.

Podvrste:
* †Equus quagga quagga Boddaert, 1785.
* Equus quagga burchellii Gray, 1824.
* Equus quagga boehmi Matschie, 1892.
* Equus quagga borensis Lönnberg, 1921.
* Equus quagga chapmani
* Equus quagga crawshayi
Stepska zebra ima bijelo krzno s crnim prugama te kratke noge. Odrasle jedinke oba spola u visini ramena imaju 1,4 metra, a duge su 2,3 metra. Težina im iznosi oko 294 kg (mužjaci imaju 10% više težine od ženki). Vrlo su divlje i teško se pripitomljavaju. Slično kod konja, mlada stepska zebra može hodati i stajati kratko vrijeme nakon rođenja, a o njoj se brine njezina majka, koja ga doji oko 16 mjeseci.

Da bi potražila hranu, stepska zebra može prohodati i do 1,100 km. Grupa stepskih zebri obično broji od 5 do 20 jedinki.

Ove zebre važan su ekonomski izvor u turizmu. Žive u jugoistočnoj i istočnoj Africi, gje postoje dvije sezone: kišna i suha. Njima se hrane lavovi, leopardi i gepardi.

Žive od 20 do 30 godina. Ženke dostižu spolnu zrelost s dvije do četiri, a mužjaci s četiri godine. Trudnoća traje 12 mjeseci. Obično se rađa jedno mladunče koje teži oko 32 kilograma.

Love se zbog mesa te im se uništava stanište.

Krokodil

Krokodili (Crocodilia) su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas preživjeli "potomci" velike grupe gmazova, Archosaura. Prema tome, njihovi i danas živući najbliži srodnici su ptice. Njihovo je srodstvo dokazivo cijelim nizom osobina, ali prije svega građom sistema krvotoka. Zbog koštanog oklopa, krokodile nazivaju i oklopljenim gušterima.

Svi danas živući krokodili žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskoh područja, jedino Crocodylus porosus može živjeti i u moru a često se pojavljuje uz obale različitih otoka. Kao prilagodbu životnom okolišu, ove životinje jako dobro plivaju i prikrivaju se u vodi tako, da miruju uronjeni u vodu pri čemu iz vode izviruju jedino oči i nosnice.

Građa tijela kao i fiziologija današnjih krokodila je izrazito prilagođena životu u vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom, dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo. Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života.

Lubanja im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje. Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti. Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu prehranu. Jedina iznimka su gavijali koji se hrane pretežno ribama i imaju izrazito usku i izduženu gubicu.

Lubanja krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene s kožom koja je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj, "Crusta calcarea".

Čunjasti zubi imaju samo jedan vrh i tekodontni su, smješteni su u udubljenjima gornje i donje čeljusti. Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama "aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.

Krokodili su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je, naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože, epiderm, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju "košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo jednostavnim trošenjem ribanjem.

Rožnate leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj variira zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija, jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.

Sve danas živuće vrste prilagođene su građom tijela i načinom života semiakvatičnom životu, pri čemu životinje velik dio života provode u vodi. Uz samo jednu iznimku (Crocodylus porosus), svi krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no može ih se sresti u boćatoj vodi kao i u slanoj vodi u blizini morske obale. Pri tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodana jezera i većih rijeka, dok druge biraju potoke i žive u obalnom podrastu. Nastanjuju tropska područja, uz izuzetak dvije vrste aligatora koji žive u sjevernijim područjima, ali samo tamo, gdje su blage zime. Uz ova svojstva, njihova pojavnost zavisi i o količini moguće lovine, povoljnih mjesta za polaganje jaja, veličini konkurencije ali i o izlovu kojem su izloženi.

Svi krokodili su mesožderi. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim gubicama i zubima poput vrše (gavijali i australski krokodil) koji su se specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su okretni i na suhom.

Krokodili polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:

* brežuljkasta gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja "proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,
* jamasta gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.

Ženka krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko 30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.

Kad odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje, da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio. Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika vlastite vrste.

Danas živući krokodili dijele se u tri grupe sa statusom porodica (alternativno, često ih se prikazuje kao jednu porodicu Crocodylidae a tri grupe kao potporodice unutar nje). Pri tom se porodica gavijala sastoji od samo jedne recentne vrste, indijskog gavijala iako novija saznanja govore da bi i sundski gavijal isto mogao pripadati porodici pravih gavijala a ne pravim krokodilima, porodici u koju je danas svrstan. Obje vrste imaju upadljivo duge i uske čeljusti. Crocodylidae, ili pravi krokodili prepoznatljivi su po udubini u gornjoj čeljusti u koju ulazi četvrti zub donje čeljusti tako, da je izvana vidljiv. Kod aligatora (Alligatoridae) se kod zatvorenih čeljusti ne vide zubi, a i njuška im je šira i nešto kraća nego kod krokodila.eekrolleyeseek

Tuljan

Perajari, ili kako ih zajedničkim imenom često nazivaju tuljani, (Pinnipedia) su skupina zvijeri (Carnivora) koja je prešla na život u vodi. Znanstveno ime je izvedeno iz latinskog od pinna - "peraja" i pes - "noga". Ponekad ih se u znanstvenoj literaturi naziva i "vodenzvijeri", no ipak su najpoznatiji pod imenom tuljani.

Tuljani su srednje do vrlo veliki sisavci, dugi od 1,20 m pa čak do 6 m. Težina im jako varira, ovisno o vrsti. Ženke arktičkog morskog medvjeda su teške oko 25 kg, dok, na primjer, mužjaci južnog morskog slona mogu biti i teži od 4 tone. Vrlo često se uočava upadljivi spolni dimorfizam: mužjaci morskih slonova mogu biti i do četiri puta teži od ženki.

Tijela tuljana imaju oblik torpeda: glava je spljoštena i vrlo nejasno vratom odvojena od ostatka tijela, a rep postoji još samo u rudimentarnom obliku. Udovi su im do laktova odnosno do koljena uvučeni u tijelo, a slobodno pokretni i izvan tijela su samo podlaktice i potkoljenice. Te osobine smanjuju otpor vode i služe kao prilagodba životu u vodi. Jedini slatkovodni tuljan živi u Bajkalskom jezeru.

U Jadranskom moru obitava vrsta znana kao sredozemna medvjedica ([1]), od strane ribara oko otoka Biševa i Jabuke zvana i Morski Čovik. Skoro istrebljena, no postoje dokazi o njenom vraćanju u vode Republike Hrvatske.

U odnosu na druge skupine životinja iz grupe zvijeri imaju drugačiju građu zubi. Nemaju zube derače, gotovo da nemaju očnjake i prilagođeni su načinu prehrane. Neki imaju sjekutiće i kutnjake prilagođene prehrani ribama, kod drugih su se preoblikovali u neku vrstu sita koji zadržavaju uz zatvorene čeljusti kril u usnoj šupljini dok istiskuju vodu, a kod morževa su se očnjaci oblikovali kao kljove.

Ovisno o pripadnosti određenoj porodici tuljana, imaju različito razvijene dijelove kralježnice. Ušati tuljani, kod kojih prednji udovi imaju središnju ulogu u kretanju, snažnije je razvijen vratni i prsni dio kralježnice. Za razliku od njih, pravi tuljani koji za kretanje koriste zadnje udove, imaju razvijeniji donji dio kralježnice. Sve četiri noge su im se tijekom evolucije preoblikovale u peraje pri čemu su se zadnje noge povukle prema završetku tijela, a po pet izduženih i spljoštenih prstiju spojeni su plivaćim kožicama. Još izraženija specijalizacija njihovih peraja nije se dogodila vjerojatno zbog potrebe povremenog kretanja kopnom.
Mladunčad se koti prekrivena gustim krznom koje s odrastanjem nestaje i zamjenjuje ga kratka dlaka. Neke vrste i u odrasloj dobi zadržavaju upadljivo gusto krzno, dok su morževi praktički bez dlake. Ušati tuljani mijenjaju krzno zajedno s gornjim slojem kože u razdoblju i do mjesec dana, dok se kod pravih tuljana taj proces odvija vrlo naglo unutar samo par dana. Zaštitu od pothlađivanja im pruža kod nekih vrsta i do 10 cm debeli sloj sala koji osim toga služi i kao zaliha hrane, ali im i smanjuje specifičnu tjelesnu težinu i olakšava plivanje.

Pred osjetila ove grupe životinja se postavlja vrlo zahtjevan izazov. Moraju pružiti životinji vrlo točne podatke o okolini, kako pod vodom, tako i na kopnu.

Oči: su im relativno velike i omogućuju dobar vid pod vodom. Građene su na način, da u uvjetima slabog svjetla još uvijek dobro vide. Ova osjetljivost razvila se na štetu boja. Vrste koje duboko rone, bolje vide u području plave, a one koje žive uz obalu i rone na male dubine, vide bolje u zelenom spektru. Slično kao neki kopneni grabežljivci imaju sposobnost hvatanja "ostatka svjetla".

Uz problem vidljivosti pod vodom, njihove oči su se morale prilagoditi i drugačijem indeksu loma svjetlosti u vodi nego u zraku. Kod tuljana je taj problem riješen na način, da im je leća oblikovana skoro kao kugla čime je bitno povećan lom svjetlosti i povećana njihova mogućnost orijentiranja pod vodom. Međutim, kako na zraku i rožnica djeluje na lom svjetlosti, životinje su na kopnu, gdje vid ima manje značenje, jako kratkovidne. No zato imaju vrlo visoku toleranciju prema snažnoj sunčevoj svjetlosti, kao na primjer odbljesak na ledu, što rješavaju sužavanjem zjenica u okomitu, vrlo usku crtu. Rožnata koža im čini vanjski završetak oka. Ta koža je neprekidno obložena suznom tekućinom kako bi isprala strano tijelo, ali i spriječila direktni kontakt oka sa slanom vodom.

Sluh: Vanjski dio uha, ušna školjka, im je jako zakržljala ili ju uopće nemaju. Ako ju imaju, kao kod ušatih tuljana, one se kod ronjenja zatvaraju. Uprkos tome, tuljani imaju izvstan sluh. Unutrašnje uho im je povezano samo sa jednom jedinom kosti lubanje što onemogućuje prijenos zvučnih valova kroz cijelu lubanju. Na taj način dobro određuju smjer iz kojeg dolazi zvuk.

Pošto neki tuljani ispuštaju kliktave zvukove visoke frekvencije, pretpostavlja se da imaju sistem za ultrazvučno orijentiranje, slično onom kakav imaju kitovi.

Njuh i opip: Kao kod većine kopnenih životinja imaju dobro razvijeno osjetilo njuha. Nosnice su im uski kosi prorezi koji se u vodi zatvaraju, tako da se njuhom služe samo na kopnu. On je važan u susretima s pripadnicima iste vrste: odnos majka-dijete se održava osjetilom mirisa, a kod mnogih ušatih tuljana mužjak njuhom određuje spremnost ženke za parenje.

Za orijentiranje u vodi važno im je još jedno osjetilo: na "njuški" imaju više vodoravnih redova osjetljivih oštrih dlaka koje svaka izlazi iz "kapsule" pune krvnih sudova i živčanih stanica pa su vrlo osjetljive. Uz pomoć tih dlaka mogu osjetiti promjenu pritiska i smjer kretanja vode, a vjerojatno služe životinjama i za određivanje brzine kojom se kreću.

Gotovo svi tuljani žive u moru. Kako radi raznih aktivnosti moraju često izlaziti na kopno, rijetko se udaljavaju od kopna i ne može ih se sresti na otvorenom moru. Samo mali broj vrsta tuljana se može sresti uz slatku vodu, a jedino sibirski tuljan živi isključivo u slatkoj vodi. Obični tuljan, inače morska životinja, sreće se u Kanadi na obalama jezera, a dvije podvrste prstenastog tuljana se mogu naći u ruskom jezeru Ladoga i u finskom Saimaa jezeru.

Najveći dio ove porodice živi u polarnim i subpolarnim morima. Mora Arktika i Antarktike obiluju nizom vrsta. Na obalama nenastanjenih otoka (npr. Otok tuljana na južnom kraju Južnoafričke Republike) u tim područjima mnoge vrste formiraju velike kolonije. S približavanjem umjerenim klimatskim područjima, broj vrsta naglo opada, pa tako u toplim područjima gotovo da nema tuljana. Jedina su iznimka morske medvjedice i galapagoski tuljan krznaš. Velika područja u kojima uopće nema tuljana su obale tropskog dijela Afrike, azijske obale Indijskog oceana i otočni svijet zapadnog dijela Tihog oceana. Jedan od neizostavnih uvjeta za područja koja nastanjuju tuljani je, da temperatura vode tijekom cijele godine ne pređe 20°C. Od tog su pravila jedini izuzetak morske medvjedice.

Suprotno kitovima i sirenama (ili drugo ime morske krave) koji su potpuno prilagođeni životu u vodi, perajari odnosno tuljani vode život sličan vodozemcima. Parenje i podizanje mladunaca se odvija na kopnu. Iako tuljani mogu spavati i na površini vode, često se odmaraju na kopnu.

Svi tuljani su mesožderi. Pri tome, velika većina vrsta se hrani ribama. No, neke vrste su razvile i drugačije prehrambene navike. Tako se tuljan rakojed hrani pretežno krilom, morževi na morskom dnu traže puževe i školjke, morski slonovi love glavonošce, dok se morski leopardi pretežno hrane pingvinima i manjim vrstama tuljana. Manju lovinu progutaju cijelu još pod vodom, dok veći plijen iznesu na površinu gdje onda odgrizaju pojedine dijelove. Mlade životinje trebaju naročito hranjivu hranu, jer zbog još malog tijela imaju nepovoljan odnos između zapremine i površine tijela, pa stoga imaju i veći gubitak temperature koji moraju nadoknaditi energijom iz hrane. Zdrave odrasle životinje mogu, zbog sloja masnoće ispod kože, podnijeti i duža razdoblja bez hrane.

Gastroliti u želucima tuljana su poznati, ali uloga kamenja u želucima je još uvijek uglavnom nejasna. Moguće je da služe usitnjavanju hrane u želucu, ali isto tako moguće je i da služe smanjenju potiska vode i time olakšavaju ronjenje.

Većina tuljana je vrlo društvena. Samotnjačke vrste, kao Rossov tuljan su iznimka. Tuljani se okupljaju u kolonije, prije svega u razdoblju koćenja i podizanja mladunaca. Te kolonije mogu brojati od nekoliko (sivi tuljan) pa do više miliuna jedinki (tuljani krznaši). Kao posljedica masovnog ubijanja tuljana tijekom prošlih stoljeća, izrazito velike kolonije su postale rijetke.

Tipično razdoblje razmnožavanja je proljeće i rano ljeto. Kod većine vrsta, mužjaci pokušavaju zaposjesti što veće područje koje je ženkama pogodno za koćenje i podizanje mladunaca, jer se ženke pare s onim mužjakom čiju teritoriju one odaberu za koćenje. Zbog toga, između mužjaka dolazi do vrlo ozbiljnih borbi oko što većeg i što boljeg teritorija. Pri tome, slabiji mužjaci budu potisnuti, pa se događa da mlađi i slabiji mužjaci uopće ne uspiju "osvojiti" teritorij, pa se tako niti ne mogu pariti.

Ženke, skotne od prošle sezone parenja, dolaze u koloniju najčešće par tjednana nakon mužjaka, i biraju najpovoljnije mjesto u koloniji, koje je u pravilu zauzeo najsnažniji mužjak, i tu donose na svijet svoje mladunce. Pravi tuljani doje mladunčad, ovisno o vrsti, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a nakon što prestanu dojiti, pare se s "vlasnikom" teritorije. Odnos između majki i mladunaca je u tom trenutku završen. Suprotno tome, kod ušatih tuljana veza između majki i mladunaca se nastavlja i nakon parenja, koje se događa obično oko tjedan dana nakon koćenja mladunaca. Mladunci postaju samostalni tek nakon četiri do šest mjeseci, no majke ponekad doje mladunce i nakon što okote slijedeće mladunče.

Nakon oplodnje, embrio se razvije samo do stadija blastule, šuplje kugle uz čiju se ovojnicu s unutrašnje strane nalaze još nedefinirane stanice. Tek nakon razdoblja mirovanja koje je različito od vrste do vrste, blastula se smjesti u stijenku maternice i oblikuje se placenta. Samo na taj način ženke uspijevaju uskladiti koćenje sa slijedećim razdobljem plodnosti.

Ovisno o vrsti, skotnost traje od osam do petnaest mjeseci. Sve vrste u pravilu kote samo jednog mladunca. Vrlo rijetko se dogodi i da se okote blizanci, no tada majka gotovo nikad nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Novorođena mladunčad se rađaju s paperjastim krznom koje se naziva lanugo a često se bojom razlikuje od odraslih. Kod nekih vrsta pravih tuljana se zamjena tog krzna odvija još u tijelu majke, dok se kod većine ušatih tuljana zamjena tog mladenačkog krzna odvija u dobi od dva do tri mjeseca. Iako teoretski mogu plivati od trenutka rođenja, mladunci još neko vrijeme nemaju dovoljno debeli sloj masnoće da im osigura toplinsku izolaciju u vodi, pa stoga prvi put kreću u vodu tek u dobi od nekoliko tjedana. Mladunci su na početku života vrlo ranjivi i zato rastu i napreduju vrlo brzo, kako bi ovo ranjivo razdoblje trajalo što kraće.

Neprijatelji tuljana su prije svega morski psi i kitovi ubojice. Populacija kitova ubojica uz obale Patagonije specijalizirala se za lov na tuljane do te mjere, da u lovu na njih djelomično izlaze na obalu, kako bi ih ulovili. Na Arktiku je važan neprijatelj tuljana bijeli medvjed, a na Antarktici je to morski leopard koji se, iako i sam iz skupine tuljana, specijalizirao za lov na manje vrste iste natporodice.

Većina vrsta ima očekivani životni vijek od oko 30 godina. Morževi često dožive i više od 40 godina, dok mnogi ušati tuljani ne dožive starost veću od 20 godina. Kod tuljana koji žive u kolonijama, mužjaci najčešće žive puno kraće od ženki zbog borbi za teritorij.

Danas živi 33 vrsta, koje se tradicionalno razvrstavaju u tri porodice:

* Ušati tuljani (Otariidae) imaju male uške, vidljive izvan krzna i mogu prednje noge, iako izgledom podsjećaju na peraja, okrenuti pod tijelom prema naprijed kako bi se lakše kretali kopnom. U vodi, prednje "peraje" im služe kao glavna pokretačka snaga. Četrnaest vrsta ove porodice su vrste tuljana koje oblikuju velike kolonije, kao što su morski lavovi i morski medvjedi.

* Pravi tuljani (Phocidae) nemaju izvana vidljive uške. Noge, oblikovane kao peraje, okrenute su prema natrag tako da se ne mogu koristiti za kretanje na kopnu. Ali u vodi, izmjeničnim zamasima pokreću životinje. Pored danas vjerojatno izumrle karipske morske medvjedice, porodica ima još 18 vrsta. Veliki dio porodice pravih tuljana su manje vrste, kao što su obični tuljani i sivi tuljani, ali i vrlo veliki morski slonovi.

* Morževi (Odobenidae), porodica koja danas ima još samo jednu vrstu, se odlikuju prije svega svojim upadljivim kljovama koje su se razvile od očnjaka u gornjoj čeljusti. Oni mogu, kao i ušati tuljani, stražnje noge - peraja postaviti ispod tijela i koristiti ih za kretanje na suhom.

Ušate tuljane se povremeno, zbog vidljivih uški, smatra "primitivnijom" grupom, ali fosilni nalazi ove porodice jednako su stari kao i fosili pravih tuljana.

Ušate tuljane i morževe se uglavnom smatra srodnim porodicama, iako su morževi nizom osobina veza između druge dvije porodice. Suprotno tom raširenom mišljenju, Malcolm C. McKenna i Susan K. Bell su morževe svrstali kao podporodicu u prave tuljane, dok većina zoologa vide snažne dokaze za svrstavanje ušatih tuljana i morževa u jedan takson, koji ponekad nazivaju Otarioidea.

Majmun

Primati (Primates) su red iz podrazreda viših sisavaca. Znanost koja se bavi proučavanjem primata naziva se primatologija. Izraz majmun koji se koristo za taj red je bio zbunjujući, jer se zatim dijelio na podred pravih majmuna i podred polumajmuna. Danas se primati dijele na podred Strepsirrhini i Haplorrhini, a u ovaj drugi podred se ubrajaju i čovjekoliki majmuni (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens).

Osim ljudi koji nastanjuju čitavu Zemlju izuzev Antartike , područje na kojem obitavaju primati je najvećim dijelom ograničeno na tropske i suptropske dijelove Amerike, Afrike i Azije. Na području američkog kontinenta, primati žive od juga Meksika pa do sjevernih dijelova Argentine. Majmuni koji su nekada živjeli na Karibima su izumrli, a danas tu žive samo primati koje su doveli ljudi. U Africi su široko rasprostranjeni, s tim da najveći broj različitih vrsta dosiže južno od Sahare. Na Madagaskaru se razvila zasebna grupa primata, i svi su iz podreda polumajmuna neljenjivaca. U Aziji žive na Arapskom poluotoku (postoji mogućnost, da su jednu vrstu pavijana koji žive na tom području tamo donijeli ljudi), indijskom potkontinentu, Kini, Japanu i Jugoistočnoj Aziji. Istočna granica područja gde žive u Aziji su otoci Sulawesi i Timor. U Europi slobodno živi samo jedna vrsta, Berberski majmun (Macaca sylvanus) na Gibraltaru, no i tu su populaciju vjerojatno ljudi donijeli u ovo područje.

S izuzetkom ljudi, drugih primata nema u sjevernoj Americi, najvećem dijelu Europe, sjevernim i centralnim dijelovima Azije, na području Australije i Oceanije, kao niti na zabačenim otocima i polarnim područjima.

Za razliku od nekih drugih grupa sisavaca, ljudi primate nisu u većoj mjeri naseljavali na druga područja. Iznimka su pavijani u Arabiji, berberskih majmuna na Gibraltaru, nekih otoka Kariba i jedne grupe Macaca mulatta koji danas žive na Floridi.

ako su primati jednan relativno jasno određen red sisavaca, imaju vrlo malo takvih osobina koje se pojavljuju samo u tom redu i kod ni jednog drugog sisavca.

Veličina tijela se kreće od samo 12-14 cm dugog i 40 grama teškog roda Microcebusa koji živi na Madagaskaru, i gorile koji može imati i do 275 kg. Generalno, majmuni iz grupe Strepsirrhini (prosječna težina 500 grama) su manji od grupe Haplorrhini (prosječna težina 5 kg), to je činjenica koja se zasniva na različitom vremenu dnevnih aktivnost. Kod nekih vrsta je vrlo izražen spolni dimorfizam, tako da su mužijaci i dvostruko teži od ženki, a uz to se često razlikuju i bojom.

Tijelo većine primata je pokriveno krznom, čija boja se kreće od bijele preko sive do smeđe i crne. Dlanovi i tabani su kod većine vrsta goli, a neke vrste nemaju dlake niti na licu ili im je čak i cijela glava gola (na primjer uakari (Cacajao) iz porodice Pitheciidae). Od svih primata najmanje izraženu dlakavost ima čovjek.

Tijelo većine primata je pokriveno krznom, čija boja se kreće od bijele preko sive do smeđe i crne. Dlanovi i tabani su kod većine vrsta goli, a neke vrste nemaju dlake niti na licu ili im je čak i cijela glava gola (na primjer uakari (Cacajao) iz porodice Pitheciidae). Od svih primata najmanje izraženu dlakavost ima čovjek.

Za primate su tipične relativno velike i prema naprijed okrenute oči. Imaju vrlo dobar vid i u odnosu na veličinu tijela relativno velik mozak. Najveće oči od svih primata imaju vrste iz roda Tarsus. Velika većina majmuna iz podreda Strepsirrhini (polumajmuni neljenjivci) su noćne životinje i imaju mrežnicu prevučenu slojem koji se naziva Tapetum lucidum a služi da reflektiranjem ostatka svjetla pojačava vidljivost u mraku.

Između podreda Strepsirrhini (koji se u nekim jezicima nazivaju "vlažnonosci") i podreda Haplorrhini (suprotno vlažnonoscima, ovu grupu nazivaju "suhonoscima") postoji razlika u građi rhinariuma. Kod "vlažnonosaca" on je pun žlijezda i vlažan i odraz je vrlo razvijenog osjetila mirisa. Suprotno tome, suhonosci to nemaju, i njuh im je daleko manje razvijen.

Najstariji fosilni nalazi primata imaju formulu zuba 2-1-4-3 po jednoj polovini [[čeljust||i, što znači da su imali dva sjekutića, jedan očnjak, četiri prednja kutnjaka i tri kutnjaka, što znači da su imali ukupno 40 zubi. Najviše zubi recentnih vrsta primata imaju lemuri i kapucini čija je formula 2-1-3-3. Neki rodovi su zbog svog načina ishrane izgubili još neke zube. Majmuni Starog svijeta, uključujući čovjeka imaju formulu 2-1-2-3, što znači da imaju ukupno 32 zuba.

Prije svega iz oblika kutnjaka se može izvući puno zaključaka o načinu ishrane pojedine vrste. Tako vrste koje se hrane prije svega voćem, imaju kutnjake okruglastog oblika. Kutnjaci kod vrsta koje bi se mogle nazvati kukcožderima, su upadljivo šiljasti, dok kod vrsta koje se hrane prije svega lišćem, kutnjaci imaju oštre rubove kako bi lakše sažvakali tvrde listove.

Kako većina primata živi na drveću, njihovi su udovi dobro prilagođeni takvom načinu života. Stražnji su im udovi gotovo uvijek duži i snažniji od prednjih (iznimka su giboni i čovjekoliki majmuni) i imaju najveću ulogu u kretanju. I prsti prednjih i zadnjih udova su u najvećoj mjeri prilagođeni tim potrebama. Osobina svih vrsta primata (osim čovjeka) je nasuprotnost nožnog palca ostalim prstima na stopalu. Jednako tako, većina vrsta koja se kreće granama kroz krošnje ima i palac na šakama nasuprotan ostalim prstima, dok se kod vrsta koje se s grane na granu ovješeni o prednje udove i uz to se hvataju i repom o grane, palčevi su se povukli tako da ih više nemaju (primjer su sakati majmuni (Colobinae), kao i porodica Atelidae urlikavci, hvataši i vunasti majmuni). Prsti i na prednjim i na zadnjim udovima završavanju noktima umjesto kandžama. Jedino polumajmuni neljenjivci imaju na drugom nožnom prstu kandžicu koja im služi za čišćenje i njegu krzna. Dlanovi i tabani nemaju dlake i imaju područja koja su vrlo osjetljiva na dodir.

Velikom broju sisavaca koji žive na drveću rep je vrlo važan dio tijela koji služi balansiranju i održavanju ravnoteže u krošnjama, pa tako i primatima. Međutim, rep se može povući ili potpuno nestati. Osim čovjekolikih majmuna, koji generalno nemaju repove, dužina repa ili njegov nedostatak nema nikakvo značenje za utvrđivanje srodnosti među vrstama, jer se kod mnogih vrsta pojavljuje samo patrljak od repa sasvim nezavisno od razvoja. Čak unutar jednog roda postoje vrste nemaju rep ali i takve, kojima je rep duži od tijela. Rep kojim se mogu hvatati za grane razvili su samo neki rodovi majmuna Novog svijeta, hvataši i urlikavci. Njihov rep s donje strane nema dlake, a snabdjeven je vrlo osjetljivim živčanim stanicama.

Pretpostavlja se da su se primati razvili od životinja koje su nastanjivale drveće. Još i danas postoji veliki broj vrsta primata koji jedva da ponekad siđu na tlo. Druge vrste žive djelomično na tlu, a samo nekoliko vrsta žive isključivo na tlu.

Pojednostavljeno, Strepsirrhini su uglavnom aktivni noću (uz pojedine iznimke) dok su Haplorrhini, opet uz neke iznimke, uglavnom dnevno aktivni.

U odnosu na načine kretanja, ukupno gledajući, primati koriste sve postojeće načine kretanja. Pri tome, od vrste do vrste postoje razlike.

Primati su u najvećem broju slučajeva razvili složene oblike socijalnog ponašanja. Pravi samotnjaci su među primatima rijetki, čak i kod vrsta koje pretežno žive same (orangutan) područja na kojima obitavaju, preklapaju se reviri ženki s revirom mužjaka, pa se kod parenja daje prednost partnerima s tih preklapajućih područja. Neke druge vrste žive u dugogodišnjim monogamnim vezama (giboni, vunasti lemuri). No, većina primata ipak živi u grupama u kojima često vlada hijerarhija. Pri tom se mjesto na hijerarhijskoj ljestvici utvrđuje različito, ovisno o vrsti. To može biti rezultat borbi između takmaca, starost, rodbinske veze ili na druge načine.

I komunikacija i interakcija imaju vrlo značajnu ulogu u socijalnom životu primata. Većina vrsta je razvila niz glasova za obilježavanje teritorija, za potragu za članovima grupe, za prijetnju ili upozorenje hranidbenim konkurentima i slično. Posebno su poznati prašumski "koncerti" urlikavaca, kao i "pjesma" u duetu parova gibona.

Pretpostavlja se da su preci primata bili kukcožderi, no većina svih vrsta su danas biljožderi. Mnoge vrste se hrane pretežno voćem, a dopunjavaju ga lišćem, cvjetovima, gomoljem, gljivama, sjemenjem i drugim dijelovima biljki. No mnoge vrste su svežderi, koji biljnu hranu dopunjavaju i životinjskom. Pavijani i čimpanze spadaju u rodove koji povremeno love i nešto veće sisavce (zečeve, male primate, mladunčad parnoprstaša)

Primate odlikuje relativno dugo razdoblje skotnosti, dugotrajno razdoblje odrastanja mladunaca i dug život. Strategija ovih životinja je investiranje puno vremena u podizanje mladunaca, stoga je i stopa razmnožavanja niska. Najkrace vrijeme skotnosti imaju patuljasti lemuri (Cheirogaleidae) a traje točno 60 dana, dok je to kod većina vrsta između četiri i sedam mjeseci. Najduža trudnoća je kod čovjeka i gorila a traje devet mjeseci.

Kod većine vrsta prevladava rađanje jednog mladunca. I kod vrsta koje rađaju više mladunaca rijetko se dogodi da ih bude više od dva, eventualno tri u jednom leglu.

* RED PRIMATES (PRIMATI)
o podred Strepsirrhini: polumajmuni mokronosci
+ podred Lemuriformes
# natporodica Cheirogaleoidea
* porodica Cheirogaleidae: patuljasti lemuri i dr.
# natporodica Lemuroidea
* porodica Lemuridae: lemuri
* porodica Lepilemuridae: lepilemuri
* porodica Indriidae: vunasti lemuri i dr.
+ podred Chiromyiformes
# porodica Daubentoniidae: aye-aye (ugrožen)
+ podred Lorisiformes
# porodica Lorisidae: lorisi i sl.
# porodica Galagidae: galagiji
o podred Haplorrhini: avetnjaci, majmuni i čovjekoliki majmuni
+ podred Tarsiiformes
# porodica Tarsiidae: avetnjaci
+ podred Simiiformes
# Platyrrhini: majmuni Novog svijeta - širokonosci
* porodica Cebidae: marmoseti, tamarini, kapucini i "majmuni-vjeverice"
* porodica Aotidae: noćni majmuni
* porodica Pitheciidae: titiji, sakiji i uakariji
* porodica Atelidae: urlikavci, hvataši i vunasti majmuni
* porodica Callitrichidae: majmuni pandžaši
# Catarrhini - uskonosci
* natporodica Cercopithecoidea
o porodica Cercopithecidae: majmuni Starog svijeta, staro ime - "psoliki majmuni"
* natporodica Hominoidea: čovjekoliki majmuni
o porodica Hylobatidae: giboni
o porodica Hominidae: čimpanze, gorile, orangutani, ljudi

Bizon

Bizon (lat. Bison) je rod goveda (Bovinae) iz porodice šupljorožaca (Bovidae) kratkih nogu, široka čela sa snažnim i prema gore savinutim rogovima, te vrlo razvijena prednjeg dijela tijela obrasla dugom, jednoliko tamnosmeđom dlakom. Živi u krdima, mužjaci narastu do 3.5 m dužine i 2 m u visini ramena, a teži od 800 do 1000 kg.

Bizon je potomak vrste Bison occidentalis koja se u velikim krdima, u potrazi za ispašom, kretala velikim azijskim ravnicama te je prije milijun godina prešla iz Azije u Ameriku. I američki i europski bizon nekoć su bili vrlo rasprostranjeni, no početkom 18. stoljeća započinje njihovo istrebljivanje zbog ukusna mesa i kože, a već u 19. stoljeću lovci su ih gotovo istrijebili. Danas je bizon zakonom zaštićen i brojčano se povećava.
Europski bizon (Bison bonasus) iz Beloveške šume u Bjelorusiji

U Europi slobodno živi samo u Beloveškoj šumi (Bjelorusija) i na Kavkazu.

U sjevernoj Americi su se divovska krda bizona procjenjivala na 60 milijuna životinja, a danas su gotovo potpuno uništena. Sve što je ostalo od šumskoga bizona (Bison bison athabascae), podvrste bizona, je dvjestotinjak životinja blizu Velikog robovskog jezera (Great Slave Lake), u zabačenom dijelu nacionalnog parka Wood Buffalo u Kanadi.

Žirafa

Ovo je glavno značenje pojma Žirafa. Za istoimeno zviježđe, pogledajte Žirafa (zviježđe)
Žirafa (lat. Giraffa camelopardalis) je sisavac iz reda parnoprstaša podreda preživača. To je najviša živuća životinja na Zemlji. Za razliku od srodnika okapija ("šumska žirafa"), ona živi u afričkim savanama i zaštićena je vrsta

Mužjaci dosegnu visinu i do 5,50 m, a težinu do 900 kilograma, dok im je visina u ramenima između 2,0 i 3,5 m. Ženke su u pravilu nešto niže i lakše. Vrat žirafa je iznimno dug iako ima samo 7 vratnih kralježaka kao i većina drugih sisavaca, no kod žirafe su oni vrlo izduženi. Taj dugi vrat je poseban izazov za krvotok životinje, jer mozak im mora biti pouzdano snabdijevan s dovoljnom količinom krvi. Zbog toga je srce žirafe izuzetno snažno. Teži oko 12 kilograma, a u jednoj minuti može "prepumpati" do 60 litara krvi i održava krvni pritisak tri puta viši od čovjekovog. Jezik im je također iznimno dug, i do 45 cm, mišićav i pogodan za obuhvaćanje i trganje listova s grana.
Krzno im je prošarano tamnim pjegama koje se ističu prema svjetlijoj osnovnoj boji. Oblik i boja tih pjega se razlikuju od podvrste do podvrste. Donja strana tijela, kao i unutrašnji dio bedara je svjetliji i nema pjege.

Na glavama žirafa oba spola su dva roščića, a u rijetkim slučajevima iza tog, raste još jedan par roščića. Osim toga, neke žirafe imaju između očiju koštanu izraslinu vrlo slično strukturiranu kao rogovi.

Žirafe su i brzi trkači, mogu postići i brzinu od 55 km/h, što znači da su na kraće udaljenosti brže i od trkaćih konja. Dugačke noge mogu nositi žirafe samo na tvrdoj podlozi pa zato izbjegavaju močvarna područja, dok im rijeke predstavljaju nepremostivu prepreku.

Žirafe nastanjuju afričke savane. Danas žive još samo južno od Sahare i to prije svega u travnatim savanama istočne i južne Afrike. Populacije sjeverno od Sahare su ljudi istrijebili još davno. U vrijeme ranog starog vijeka žirafe su živjele u dolini Nila, a oko 7. stoljeća nastanjivale su još i ravnice uz obale Maroka i Alžira. Tijekom 20. stoljeća žirafe su nestale i iz mnogih drugih područja gdje su do tada živjele.

Građa i fiziologija tijela žirafe omogućuje joj način ishrane brstenjem lišća s visokih krošnji drveća, prije svega akacija. Žirafa obuhvati granu jezikom, a zatim usnama ubire listove. Jezik i njuška su joj tako oblikovani, da se usprkos vrlo gustom i oštrom trnju akacije ne ozlijede. Žirafa pojede dnevno oko 30 kg hrane, i za to joj treba 16 do 20 sati. Potrebu za vodom pokrivaju uglavnom hranom, tako da mogu provesti više tjedana bez pijenja. Kad ipak moraju piti, rašire prednje noge kako bi mogle glavom doseći vodu. Isti je postupak neophodan ako uzimaju hranu s tla, što rade vrlo rijetko i samo u izuzetno nepovoljnim prehrambenim okolnostima.

Žirafe žive samotnjački ili u labavim grupama. Pri tome socijalno ponašanje ovisi o spolu, ženke se okupljaju u krda od 4 pa do 32 jedinke, ali se pri tom životinje neprekidno odvajaju od jedne i priključuju drugoj skupini. Prije spolne zrelosti, mladi mužjaci formiraju vlastite skupine. Kad spolno sazriju, postaju samotnjaci. Ako se sretu dva mužjaka, često dolazi do ritualiziranih dvoboja, pri čemu mužjaci stoje jedan do drugog, i uzajamno udaraju glavom vrat onog drugog. U vrijeme parenja te borbe postaju puno agresivnije i dobivaju na žestini dok jedan od suparnika ne izgubi svijest.

Skotnost traje 14-15 mjeseci, a u pravilu se rađa samo jedno mladunče. Porod se odvija stojeći, tako da mladunče pada na tlo s visine od oko 2 metra, što nije sasvim bezopasno. Odmah nakon rođenja, mladunče je visoko 1,80 m i ima oko 50 kilograma. Unutar jednog sata već čvrsto stoje na nogama, a za koji sat već hodaju. Majka se s mladuncem prikljućuje krdu tek nakon dva do tri tjedna.

Mladunče ostaje s majkom oko godinu i pol. Sa četiri godine postaje spolno zrelo, a punu veličinu dosiže tek s oko 6 godina. U divljini doživljavaju 25, a u zatočeništvu 35 godina.

Od zvijeri se uspješno brane udarcima svojih dugih prednjih nogu s kopitima. Zbog njihove veličine ali i spremnosti na obranu, rijetki su napadi na njih. Ali mladunci su često žrtve lavova, hijena i divljih pasa. Usprkos majčinoj zaštiti, samo 25-50% mladunaca uspiju odrasti.

Prema uzorku pjega i područjima u kojem žive, žirafe se dijele na osam do devet podvrsta:

* G. c. camelopardalis, istočni Sudan, zapadna Etiopija
* G. c. peralta, ranije cijela zapadna Afrika, danas još samo u Čadu
* G. c. antiquorum, zapadni Sudan, Srednjoafrička Republika
* G. c. reticulata, sjeverna Kenija, južna Somalija
* G. c. rothschildi, Uganda
* G. c. tippelskirchi, južna Kenija, Tanzanija
* G. c. thornicrofti, Zambija; njihov status je sporan
* G. c. angolensis, Namibija, Bocvana
* G. c. giraffa, Južna Afrika, Zimbabve, Mozambik