Oni koji valjaju,i oni koji ne... 
U tom trenutku sam malo promislila.. Imao je pravo,zaista nemam drugog izbora,jedino mi oni mogu pomoći ako se želim vratiti u stvarni svijet.Nije bilo ništa da ja imam protiv ovog svijeta,ali cijeli moj život bio je tamo smješten...Tamo imam dečka,obitelj,prijatelje...Nisam ih mogla samo tako napustiti...
«U redu,učinit ću to što me tražite»-rekla sam nakon par trenutaka razmišljanja.
«To se traži...Još ću te obavjestiti,najvjerojatnije kroz san o mjestu našeg stožera,jer,kao štao sam već rekao,nitko ne smije saznati za nas...»
«Samo da ne bude noćna mora...».rekla sam kroz smijeh. U to se Jason okrenuo i vidjevši da netko dolazi,samo se na brzinu pozdravio i krenuo svojim putem.
Uputila sam se u spavaću sobu gdje sam nedugo nakon što sam legla u krevet slatko zaspala.
Probudila sam se u nekom čudnom znoju,no što me najviše čudilo,nisam sanjala ništa što bi mi moglo odati mjesto stožera. Ipak,morala sam se spremiti za doručak jer sam vidjela Leu na vratima već odavno spremnu.
Sišla sam u blagavaonicu i sjela za stol.Svi su me tako čudno gledali...
«I,kako si provela svoju prvu noć ovdje?»-pitao me kralj vikavši mi s drugog kraja stola.
«Pa...»-rekla sam poprilično glasno: «ovdje je drugačija klima tako da sam malo kasnije zaspala,ali stvarno vam hvala na prekrasnim spavaonicama...»
«Pa kod nas ti je to normalno,svi imamo takve sobe...A kod vas,zar vi tamo nemate?»-tu sam ostala malo zbunjena jer sam se sjetila da mi je Jason rekao da moram opovrći svoju priču.
«Ovaj,pa,zapravo,sve se više bojim da sam ja zaista,kako kaže njegovo visočanstvo,izgubila pamćenje...A ono za drugo svijet me najvjerojatnije tresla groznica,nisam ni sama znala što pričam...»-rekla sam nasilu se smiješeći.
«Dobro,ipak smo mi kraljevska obitelj,nama je dužnost pomagati nemoćnima...Mogla bi ti ovdje i ostati....Zar ne,Ved?»-pogledala je kralja upitnim pogledom.Izgledalo je kao da ga uvijek nanešto nagovara stoga je samo kimnuo glavom uz osmijeh.Lea se zadovoljno nasmiješila i pitala me želim li s njom prošetati vrtom.Složila sam se s tom idejom tako da smo već u drugih pola sata bile u dugoj šetnji nepreglednim daljinama kraljevskog vrta.Započela sam razgovor: « I...Kako je to biti kraljeva sestra,mislim,sigurno je teško nositi sav taj teret...»
«Ma i nije tako strašno,istina,moram se o svemu s njim savjetovati,ali...Bolje to nego da sam obična pučanka. Iako ovdje ljudi,barem koliko se mi trudimo ,žive lijepim životom....»potvrdno je kimala glavom a nakon nekog vremena je uzdahnula: «I prelijepim....»-u to se pojavila djevojka srednje visine visokog čela i rumenih obraza.... Veselo nam se nasmiješila što joj je otkrivalo duge bijele zube: «Ej,baš je lijep dan za šetnju,nije li??»
«Da,bio je lijep dan...»-prozborila je Lea sebi u bradu,ali dovoljno glasno da ju je čovjek koji je stajao metar od nje mogao čuti.Djevojka je stajala 2 metra dalje...
«Ja sam Ramona»-rekla mi je djevojka pružeći mi ruku.Kada sam krenula prema njoj samo je nešto izustila da se žuri te mi je samo nabrzinu stisnula ruku i potrčala u smjeru dvorca.
Zatim je Lea počela svoju priču: «Vidiš,ovdje se ljudi dijele na ljude koji valjaju,i one koje ne valjaju.»-zatim se okrenula da provjeri ima li koga u blizini te rekla: «Ona ne valja....»
28.08.2006. | 20:29 | 30 K | P | # | ^
Prava istina... Ima li smisla??
Prišla sam joj a ona je pokrila to što je pisala.
"Oprosti,mi se još nismo upoznale,ja sam Anna,drago mi je."-ispružila sam ruku.Djevojka je zamišljeno namrštila čelo,kao da se pokušava sjetiti jesmo li se već negdje srele.Zatim je i ona meni ispružila ruku i rekla: "Ja sam Lea,drago mi je.Kraljeva sestra inače...Čekaj,i si ona koja tvrdi..."-tu sam je prekinula: "Da,ja sam ta...I vjeruj mi,to nije samo plod moje mašte,iako bih to zaista voljela."
Kiselo se nasmiješila i s tim smješkom je sjela na klupicu pored velikog vodoskoka.Sjela sam do nje,izgledalo mi je kao da je u nečemu prekidam pa sam pristojno zapitala :"Što to pišeš u tu bilježnicu?"-pogledala me svojim toplim smeđim očima kojima iz kojih je jednostavno žarila jaka osobnost.Pomislila sam da bih se mogla s njom dobro slagati iako se činila kao dosta teška osoba.
"Tu pišem...Ah,svoje pjesme ako se mogu tako nazvati..."-nasmijala sam joj se i pitala mogu li pogledati na što je ona samo odgovorila da nisu dovoljno dobre da ih pokazuje,možda jednog dana.Samo sam slegnula ramenima. Čula sam još kako ju je netko dozvao iz daljine te mi je rekla da mora ići i da se nada da ćemo se uskoro opet sresti.
Gledala sam u vodoskok pomno promatrajuću svako uzdignuće vode.Dijelovalo je tako uspavljujuće... Zatim sam vidjela nekog u daljini.Silueta se pretvorila u mladića,otprilike mojih godina.
Prišao mi je. Ispružio je ruku i rekao:"Zdravo! Ja sam Jason,dobro došla u Sandalbock."-rukovali smo se dok sam ga ja cijlo vrijeme promatrala sa zanimanjem.
"Drago mi je,ja sam Anna..."-zbunjeno sam rekla.
"Sigurno se pitaš što ti ovdje zapravo radiš,kako si stigla,i kako ja znam za sve što ti se dogodilo."
Iznenađeno sam kimnula glavom čekajući da mi odgovori na sva ta pitanja koja su mi polako počela opsjedati mozak.
"Pa,Anna,stvar je ovakva.... I ja sam prošao isto ovo što i ti prolaziš.Prava istina je da si u "stvarnom" svijetu zapravo mrtva."-bila sam šokirana kada mi je to rekao,nisam mu mogla ništa odgovoriti,samo sam se zagrcnula i zanesenim glasom mu rekla;"Da,nastavi..."
"Tvoja smrt nije bila tvoja prava sudbina pa si dobila još jednu priliku da ispuniš ono za što si rođena. Nisi jedina kojoj se ovo dogodilo,poslali smo ti signale u snu,trebali smo se ovdje naći."
"Čekaj,i tebi se dogodila ista stvar? Pa kako si se onda izvukao i sve to? Kako ti sve ovo znaš?"
"Čekaj,nismo još stigli do tog dijela. Zemlja Sandalbock nije mjesto u pravom svijetu,tu se dolazi do sukoba svijetova,kao što vidiš,ovdje je potpuno različito od onoga što je u tvom bivšem domu. Mi kojima se to dogodilo smo u tajnoj organizaciji i moramo to držati što dalje od kralja i kraljevske obitelji.Oni to nikako ne smiju saznati."-tu sam postala malo sumnjičava:"A kako ste onda dopustili da ja ovdje ostanem? Mislim,ako oni to ne smiju saznati,što da im sada kažem??"
"Čekaj malo,strpi se,stvarno si puna pitanja,doći ćemo i do tog dijela. Da nastavimo, pošto nas sve više pristiže iz drugog svijeta,trebamo doći do informacija kojima raspolaže kralj."-sada mi je sve postalo kristalno jasno:"A tu smo dakle...Vi želite da vam budem špijun?? E,pa onda zaboravite jer ja..."-tu me prekinuo:"Oprosti,tako je,da,to želimo,a ti nemaš izbora.Ti si s nama,i tebi se to dogodilo zato ti je najbolje da surađuješ."
27.08.2006. | 22:04 | 11 K | P | # | ^
Dolazak u kraljevsku palaču
I tako su me vodili u posjetu kralju,nisam imala pojma što se točno zbiva oko mene,nisam još uvijek vjerovala da je ovo stvarnost.Razne misli su mi se motale po glavi,toliko pitanja koje sam mogla postaviti.
Nakon popriličnog puta u kočiji koju su vukli najveći konji koje sam u životu vidjela,izašli smo pred palaču.
Izgledala je kao neka iz bajki,kao one koje možete vidjeti u Disneylandu...Sve je bilo ukrašeno raznim crtežim,rezbarijama,a nije bilo stakla bez traga vitraja...Nisam se mogla nadiviti ljepoti,zapravo,nisam se niti stigla nadiviti toj svoj ljepoti jer su me nekakvi patuljci svom snagom naguravali da bih što prije ušla u palaču. Bila sam potpuno zbunjena,radila sam sve što su i oni.
Pojavili smo se u ogromnoj,gotovo praznoj dvorani. Tamo smo se zaustavili i pričekali da kraljevi sluge dođu po nas. Došao je i taj trenutak,trenutak kada sam morala stati pred kralja.
Ušla sam u njegove odaje i naklonila se.
Očekivala sam nekog starog sjedonju,a ispred mene je stajao mladić,mislim da mu nije bilo više od 22 godine.
«Vaše visočanstvo,zvali ste me»-prozborila sam uz dubok naklon.Malo me čudno pogledao i rekao: «Da,zvao sam vas jer sam čuo da ste izgubili pamćenje i da tvrdite da niste odavde»-nije mi ništa bilo jasno jer to uopće nisu bile moje riječi.
«Vaša visosti,bojim se da je došlo do zabune,ja nisam izgubila pamćenje.Savršeno se dobro sjećam svega što se dogodilo prije nego što sam se ovdje probudila.»
«Pa dobro,što se točno dogodilo,ispričajte mi molim vas,pobudili ste mi zanimanje» -ja cijelo ovo vrijeme nisam mogla vjerovati da je mladić koji stoji ispred mene kralj.Smeteno sam odgovorila: «Pa,znate,ja ne znam što se točno sa mnom dogodilo,i da vam ispričam,ne biste mi vjerovali jer je sve ovo prečudno,nije baš normalno...»
«Vjerujte,ništa me više ne može iznenaditi,svašta sam proživio,samo nastavite.»
«Pa»-nastavila sam pričati: «ne znam kako da vam to kažem,ali mislim da sam došla iz nekog drugog svijeta...» -po glavi su mi se počele motati misli o svemu tome i kako zvuči.Kralj se malo podsmijehnuo i zatim me pitao jesam li sigurna da zaista nisam izgubila pamćenje...
Moram priznati da ni sama u to nisam bila sigurna,ali ne znam zašto mi je onda toliko falio tata,ako ga nemam,ili prijatelji,koji isto tako ne postoje.
Zatim sam mu ispričala sve svoje poslijednje trenutke koje sam proživjela u «drugom» svijetu.Nije znao kako bi se postavio na to.Rekao je da će mi možda pomoći Chrynson,jedna mudra žena koja ima iskustva s nadnaravnim stvarima.. Potvrdno sam kimnula glavom te se naklonila i napustila odaje. Kraljevi sluge su mi rekli da su mi spremili posebnu sobu ovdje u dvorcu. Baš preko puta kraljeve sestre. Još je nisam upoznala,ali nisam imala uopće volje,jedina želja bila mi je vratiti se u moj svijet. Jedino što me sada mučilo bilo je pitanje koji je od ta dva svijeta stvarnost. Smijestila sam se u sobu koja je bila velika kao cijeli moj stan u drugom svijetu. Ormari su bili puni odjeće po mojoj mjeri,sve je bilo savršeno. Nije prošao ni trenutak da se nisam pitala zašto sam ovdje.
Legla sam na krevet i razmišljala...O svemu što mi se dogodilo... Zatim sam usnula čudan san.
Bila je to neka žena u daljini,govorila mi je : «Ti si ta.... Zemlja te treba....Prepusti se....Zaboravi...»
Zatim ju je neka sila povukla tolikom snagom da je samo nestala. U to sam se probudila. Bila je noć,noć prepuna zvijezda.. Izašla sam na terasu,još uvijek razmišljajući o značenju sna...Nisam mogla ne primjetiti kako je čarobno izgledao vrt stoga sam malo izašla da sredim misli.
Naletjela sam na neku djevojku koja je sjedila ispred fontane pišući nešto po papiru...
25.08.2006. | 18:45 | 7 K | P | # | ^
Prekretnica u mom životu
Bilo je jutro,kao i svako drugo u mom životu.Ništa se nije promijenilo.Vidjela sam sunce kako se lagano uzdiže iza horizonta. Znala sam da se trebam što prije spremiti za školu ali ovo jutro mi se nije ustajalo. Bilo je nekako posebno,nikada mi se nije bilo tako teško dići iz kreveta.Ipak,budilica je bila uporna i nisam je se mogla riješiti.
Ustala sam se i spremila za školu. Kao teški ranoranioc,znala sam da imam dosta vremena za lagani hod.Tako da sam stavila mp3 u uši i slušala neku uspavljujuću melodiju. Bilo je to najobičnije jutro,napominjem,kao i svako drugo u mom životu. Kapci su mi se lagano sklapali,ali znala sam da se moram dovući do škole.Sunce je postajalo sve jače,a ja sam bila sve umornija... Baš sam prelazila preko ceste kad sam ugledala nešto ogromno ispred mene. Pala sam na pod...
***********
Probudila sam se. Nisam bila u svom krevetu,sve je bilo potpuno čudno. Oko mene nisu stajali moji prijatelji.Bila sam okružena neobičnim ljudima,koji kao da su iz neke strane zemlje,možda kontinenta.Nešto su se dogovarali oko mene dok nisam progovorila:»Gdje sam?Što mi se dogodilo,tko ste vi?»-rekla sam krajnje umornim glasom na što su svi utihnuli.
Jedan čovjek je krenuo prema krevetu u kojem sam ležala: «Ti si u zemlji Sandalbock,ne znamo odakle si ti ni što te ovdje donjelo.Našli smo te pored napuštene kuće malo dalje od centra.»-ništa mi nije bilo jasno,nisam nikada čula za takvu zemlju,nisam znala ništa.Znala sam samo da sam ovdje iz nekog razloga.Gledali su me kao neko božanstvo jer sam bila nešto posve novo za njih.
Bila sam obučena kao i na putu u školu,ali nisam znala gdje sam i što me ovdje dovelo.
Uskoro su se oko mene stvorile vilenjakinje,kao one iz filmova,nisam mogla vjerovati da je stvarnost.Bile su preksrasne,čovjek ih jednostavno nije mogao prestati gledati;imale su prekrasne crte lica s izraženim jagodicama i blagim rumenilom,opet,tako blijede i svijetlokose.Duga plava kosa padala im je preko ramena...
Tada sam shvatila da ne sanjam.Počele su se oko nečega dogovarati.
«Ne,molim vas,nemojte me nikamo voditi»-rekla sam kada sam iz njihovog razgovora načula da me moraju odvesti kralju.Pogledale su me s čudnim izrazom lica.
«Ti nas razumiješ? Razmiješ viljenjački jezik?»-potvrdno sam kimnula glavom sama se sebi čudeći zbog novootkrivene moći.Razgovarajući s njima,jezik im se nije činio puno drugačijim od materinskog. Morala sam posjetiti kralja,to mi je čudno zvučalo,kao da se nešto sprema.
Samo sam se htjela vratiti doma jer mi je sve ovo postajalo previše čudno.Imala sam osjećaj kao da sanjam neki ludi san iz kojeg se ne mogu probuditi.
Čak sam počela sumnjati i na žitarice koje sam pojela za doručak,da nije bilo nešto čudno u njima...Ipak,radnja se odvijala prebrzo i nisam mogla uskladiti svoj ritam razmišljanja sa svim tim.
Nisam se ni snašla,a već sam bila obučena u tu smiješnu odjeću sličnu beduinskoj.Jedino moje bile su dobre stare žute starke; da mi daju trunčicu stvarnosti u ovaj svijet koji će,čini se,preuzeti moj život.
Update: Ako netko želi u priču neka samo ostavi opis...Možete biti iz magične zemlje,a i ove stvarne...To je sve na vama,samo ostavite opis...
24.08.2006. | 15:11 | 6 K | P | # | ^
