Bilo je jutro,kao i svako drugo u mom životu.Ništa se nije promijenilo.Vidjela sam sunce kako se lagano uzdiže iza horizonta. Znala sam da se trebam što prije spremiti za školu ali ovo jutro mi se nije ustajalo. Bilo je nekako posebno,nikada mi se nije bilo tako teško dići iz kreveta.Ipak,budilica je bila uporna i nisam je se mogla riješiti.
Ustala sam se i spremila za školu. Kao teški ranoranioc,znala sam da imam dosta vremena za lagani hod.Tako da sam stavila mp3 u uši i slušala neku uspavljujuću melodiju. Bilo je to najobičnije jutro,napominjem,kao i svako drugo u mom životu. Kapci su mi se lagano sklapali,ali znala sam da se moram dovući do škole.Sunce je postajalo sve jače,a ja sam bila sve umornija... Baš sam prelazila preko ceste kad sam ugledala nešto ogromno ispred mene. Pala sam na pod...
***********
Probudila sam se. Nisam bila u svom krevetu,sve je bilo potpuno čudno. Oko mene nisu stajali moji prijatelji.Bila sam okružena neobičnim ljudima,koji kao da su iz neke strane zemlje,možda kontinenta.Nešto su se dogovarali oko mene dok nisam progovorila:»Gdje sam?Što mi se dogodilo,tko ste vi?»-rekla sam krajnje umornim glasom na što su svi utihnuli.
Jedan čovjek je krenuo prema krevetu u kojem sam ležala: «Ti si u zemlji Sandalbock,ne znamo odakle si ti ni što te ovdje donjelo.Našli smo te pored napuštene kuće malo dalje od centra.»-ništa mi nije bilo jasno,nisam nikada čula za takvu zemlju,nisam znala ništa.Znala sam samo da sam ovdje iz nekog razloga.Gledali su me kao neko božanstvo jer sam bila nešto posve novo za njih.
Bila sam obučena kao i na putu u školu,ali nisam znala gdje sam i što me ovdje dovelo.
Uskoro su se oko mene stvorile vilenjakinje,kao one iz filmova,nisam mogla vjerovati da je stvarnost.Bile su preksrasne,čovjek ih jednostavno nije mogao prestati gledati;imale su prekrasne crte lica s izraženim jagodicama i blagim rumenilom,opet,tako blijede i svijetlokose.Duga plava kosa padala im je preko ramena...
Tada sam shvatila da ne sanjam.Počele su se oko nečega dogovarati.
«Ne,molim vas,nemojte me nikamo voditi»-rekla sam kada sam iz njihovog razgovora načula da me moraju odvesti kralju.Pogledale su me s čudnim izrazom lica.
«Ti nas razumiješ? Razmiješ viljenjački jezik?»-potvrdno sam kimnula glavom sama se sebi čudeći zbog novootkrivene moći.Razgovarajući s njima,jezik im se nije činio puno drugačijim od materinskog. Morala sam posjetiti kralja,to mi je čudno zvučalo,kao da se nešto sprema.
Samo sam se htjela vratiti doma jer mi je sve ovo postajalo previše čudno.Imala sam osjećaj kao da sanjam neki ludi san iz kojeg se ne mogu probuditi.
Čak sam počela sumnjati i na žitarice koje sam pojela za doručak,da nije bilo nešto čudno u njima...Ipak,radnja se odvijala prebrzo i nisam mogla uskladiti svoj ritam razmišljanja sa svim tim.
Nisam se ni snašla,a već sam bila obučena u tu smiješnu odjeću sličnu beduinskoj.Jedino moje bile su dobre stare žute starke; da mi daju trunčicu stvarnosti u ovaj svijet koji će,čini se,preuzeti moj život.
Update: Ako netko želi u priču neka samo ostavi opis...Možete biti iz magične zemlje,a i ove stvarne...To je sve na vama,samo ostavite opis...
Post je objavljen 24.08.2006. u 15:11 sati.