Walking with Satie

subota, 04.11.2006.

comienzo de los fals

Bio je to ponedjeljak, ne bio je utorak,
kad sam izbrazdala svoje ruke
kako bih se uvijek sjećala
trenutka u kojem netko je prelomio
sunce na pola kao hostiju
i udjelio je pticama
i grmolikim prolaznicima bez odjeće.
A ti, stajao si postrance i promatrao
kako se borim za mrvicu kao za život.
Stajao si, šutio, promatrao.
Moje srce je treperilo od čekanja
na šalteru broj jedan.
Bila sam spremna da me dohvatiš
svojim bezglasnim pokretima,
pospeš pepelom kako bismo oskvrnuli dan
i utišali zloguke glasove koji dopiru s mora.
Bila sam spremna: duša svijetla i otvorena
kao sam reflektor u srcu noći.
Ali tad, baš u tom trenu kad si me skoro dohvatio,
sjetih se djetinstva i nevinosti, sjene i vrtova,
slanoće suza na obrnutim usnama.
I ustuknuh. Nisi primjetio.
Potrčala sam grčevito u strahu da me konačnost
tvog izbora ne proguta kao smrtna strast,
beskonačnost polarnog sjevera.