Walking with Satie

subota, 13.11.2004.

Uniao Lisbo

Večeras sam nuklearna.

Tražim se u knjigama u kojima sam se ostavila pred par godina, u knjigama u kojima sam osjetila prve bljeskove sebe- one bljeskove koji su me doveli do ruba horizonta- onog istog koji je bio dodirljiv sa suncem- na meni je bilo da zakoračim i uđem u svjetlost svijeta, svjetlost sunca.

Nisam ušla.

Vratila sam se jer sam mislila: sad znam put, svima ću reći o putu za Sunce, a onda ću i sama pretočena sunčevim dodirom osunčano utopiti se u njega.

Nisam znala za moć zaboravljanja.
Isprva sam pričala o horizontu, o putu do njega, o slanoći mora i kapljicama na mojim prstima.

S vremenom moje pričanje je bilo tek tiše -tek povremeni su me shvaćali ozbiljno.
Isprva sam se trudila- a onda sam prestala.

Usput, zaboravila sam na put, sjećavši se horizonta, sjećavši se Sunca.

Sad- još uvijek se sjećam.
Sad- kapljice mora prinosim ustima- okusom se vraćam u vrijeme kad sam mogla sve- u vrijeme kad je sve bilo moguće-u vrijeme kad sam osjećala bezgraničnost svojih nuklearnih misli.