Walking with Satie

subota, 27.11.2004.

Silencio III.

Pretvaram vrijeme u paragrafe- tebe smještam na onoj najdonjoj, nimalom manje važan od drugih, upravo možda najvažniji jer ti si sjećanje što bije ispod moje kože-tanke- za poglede prozirne.

Kompromitirala sam svoje riječi, za riječi drugih, sebi svevažna htjela sam postati važna.

Moje fado misli se rasipaju, gradim kuću na obali, pa je razgradim.

Sastavljam puzzle, pa ih rastavljam.

I sjećam se sebe- vječno optimistične djevojčice koja je u osnovnoj školi htjela uvjeriti svijet kako je bolest izlječiva snagom pozitivnog mišljenja- svemiru sam se nudila kao pokus-moja vjera bila je bezgranična.

A onda me pukao pubertet- negdje između pritajio se drug optimizam- na površinu izbio je onaj pritajeni, manje blizak, pesimizam, a s njime i njegova prijateljica depresija.

Bili su to dani Orolovog dara i Puta u Ištlan- najdublji padovi naspram najviših letova..

Tada se u meni pritajila i vjera u snagu misli.

Sve dok me novostečena prijateljica depresija nije natjerala na razmišljanje, tjerala me danima, noćima, tjerala me da se osamljivam, da se opipavam, pounutreno da se osluškujem, svijet da ispitujem šišmišovim ušima, i da naučim vjerovati nečem manje opipljivom od osjetila.
Tjerala me, mučila, misli kasapila, bojala u crveno, u noć crno- sve dok iz mene nije opet istjerala bijelo svjetlo sunčanog optimizma...

I tako omražena neprijateljica, postala je dobro došla prijateljica koja mi pomaže da se shvatim kad se ne shvaćam, da se zamislim kad se ne zamišljam, a trebam.

Pomogla mi je da shvatim da su procesi u nama mnogo manje neshvatljivi, no što nam se na prvi pogled čini, kao što mi je pomogla da mi se vrati vjera- da je snagom misli sve moguće...

Snagom misli sve je moguće

Optimizam

To je kada naše zgrušane misli
poteku ravnicama Slavonije
i spuste se rijekama do mora i obala
i otplave sve do onkraj horizonta, pa iza.
Tamo pričinjaju nam se čujni hihoti svjetova
koji na svojim dlanovima
nose utetovirane smjehove
i isprepliću tisuće jezika u jedan.
Taj smijeh zaključavamo u sebi
i njime otvaramo vrata za sve one
kojima nedostaje sunca na obzoru.
Njima topimo ledenjake samoće,
dajemo krila za let duša koje zarobljavaju
cjeloviti mir.

27.11.2004. u 23:59 • 15 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>