Walking with Satie

ponedjeljak, 15.11.2004.

sleepers vs. sattelites

Satelit sam i antena za sve vaše napuštene misli, kao izbjeglice sele se k meni. Razočarani, tužni jer su napušteni. Zbrinjavam ih, utopljujem, grlim i ljubim, svojatam kao da su moje.
Nudim im šalicu čaja i dobro društvo na toplome, a onda ih promatram kako se druže i kako ponovno rastu, dobivaju samopouzdanje za svoje postojanje.

Kad stigne proljeće puštam ih van, kako bi se sazrele i samopouzdane vratile vama, da vas bodre nakon naporne zime, da vam otvaraju oči svijeta kucajima srca ispod tople kože.
One vam pomažu da se sjetite sebe.

A kad se sjetite krenut će te na put ulicama grada,
na uglovima ulica ja ću vas čekati kako bih vam podarila svoje srce- sasvim zasluženo će biti vaše.
Prepoznat će te me po položaju mokrih ruku.
Iz njih će kapati ljubav.