Walking with Satie

nedjelja, 01.08.2004.

Try Fly

Danas sam nakon dugo vremena vidjela pilota, u glavi mi je izgledao kao Tom Cruise u Top Gunu kojeg sam gledala kao klinka sredinom osamdesetih : svirala je muzika, sporo je hodao i sve je bilo nabrijano mojom željom: želim letjeti!
Sjećam se kad su nam u srednjoj školi stavili na pano plakat Hrvatskog ratnog zrakoplovstva s prijavom za nove pilote, i kako sam se zaozbiljno bavila mišlju o prijavi, ali.....Moja mama je rekla da sam ja ionako previše u oblacima i da bi mi to dodatno letenje kroz njih onemogućilo da vidim stvari sa zemaljske strane i da se već jednom prizemljim i ostavim takvih bedastih ideja.....Naravno nije ona bila ta koja me odgovorila od mog sanjarenja da budem pilot već saznanje da, kao prvo, traže izvrsno poznavanje fizike i matematike, khmmm-imala sam uglavnom vrlo dobar iz tih predmeta,ali za istinu reć nisu mi te stvari bile najjasnije, a pod drugo je bilo da moraš imati sve zdrave zube- naravno ja sam to shvatila kao da ne smiješ imati ni jednu plombu (koja zabluda)- i tako odustala od svoje blistave karijere pilota koji bi vječno kao ptica visio na nebu i promatrao svijet iz oblaka kako mi i doliči...Život je očito imao druge planove za mene, što me naravno nije spriječilo da letim- kao putnik...
Čini mi se kad bih novčano bila u mogućnosti da bih si obavezno jednom mjesečno opalila turu letenja od po najmanje 10 sati u jednom pravcu-samo nek se leti- obavezno opskrbljena dobrom muzikom i sjedalom do prozora.....Boje, pogledi, introspektivnost...u u u....divota......tolika divota da bih se sad prijavila u Japansko ratno zrakoplovstvo kao budući kamikaza kad bih znala da će me primiti - samo da letim!

Je sam li pretjerala s opisom? Možda, ali to ne umanjuje moju ljubav prema letenju, moju konstantu potrebu za kretanjem, koja se s godinama sve više pojačava.
Kretnje i micanje iz jednog prostora u drugi, s jedne visine na drugu, iz jednog kraja svijeta u drugi kraj (bilo putem letenja, planinarenja, ronjena, bilo putem šetanja ili voženja ) čini nas pokretnima i u našim obzirima i obzorima, stavovima i mišljenjima, pomaže nam da se širimo, da spoznajemo više, da prihvaćamo drugačije, da dišemo dublje, da volimo jače, da sežemo više, da ronimo češće i da se igramo življenjem veselije i spremnije.

Živjeti u sjeni, ali osvjetljeni iznutra

Pa što i ako vam usfali optimizma, što ako je i to češće, i što ako vam uglavnom ostaju razlozi za pesimizam za biti u bedu, pa što? Zašto se katkad ne bi počeli uvježbavati kako bi od pesimizma napravili dobru šalu i igrali na crni humor, na vlastiti račun ili na račun života- sasvim svejedno- puno je zabavnije.

"Sine moj, smij se,
jer ti možeš progutati
mjesečinu kada hoćeš.
Glasu moje kuće,
smij se često.
Tvoj smijeh je u tvojim očima
svjetlost svijeta.
Smij se toliko
da moja duša, kada te čuje,
divlje zalupa u prostoru.

Tvoj smijeh otključava vrata za mene,
daje mi krila.
Uklanja samoće,
iz uza me čupa.
Usta što lete,
srce što na tvojim usnama odsijeva.

Tvoj smijeh je mač
koji je dobio sve ratove,
pobjeđuje i cvijeće
i ptice,
baca izazov suncu.
Budućnosti mojih kostiju
i moje ljubavi.

Put Lepršava,
Kapak munjevit,
život kao nikad
šarolik.
Koliko se češljugara
uspinje, krili
od tvojega tijela!

Ja sam se probudio i odrastao:
nemoj se probuditi.
Moja usta su tužna:
ti se i dalje smiješ.
U tvojoj koljevci, zauvijek,
braneći svoj smijeh
pero po pero.

Tvoje biće ima letački domet
tako visok i širok
da je tvoje tijelo novorođeno
nebo.
Kada bih se samo mogao popeti
natrag do početne točke
tvog putovanja!"

01.08.2004. u 23:59 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>