Astorija life!

Juce smo napravili rezervaciju avionskih karata za putovanje u lijepu nasu.Djeca i ja putujemo 6.5., Nedjelja popodne, dolazimo u Zagreb oko 11 i 30 u Ponedjeljak prije podne.
Tamo ce nas cekati netko od mojih, pa onda u ravnu Slavoniju!
Ne mogu docekati da udahnem zrak koji opija, mami, izaziva uzdahe ogomne radosti i ushicenja.
Ne hvata me panika kako cu sama sa troje male djece putovati, kako cemo podnijeti put, bit ce sve kako biti mora, samo da ja dojedem u moje selo malo, i pozdravim svaku znanu kucu, i drage ljude u njima.
Biti cemo kod mojih do pocetka osmog mjeseca, tada dolazi druga polovica.Par dana cemo biti svi skupa malo jos u Slavoniji, i onda za Dalmaciju kod njegovih.
Vracamo se nazad za NY 29.8., sto znaci da cu biti skoro cetiri mjeseca u Hrvatskoj.Ne znam koliko cu imati prilike da se javim, jer necu imati kompjuter.
Imamo veliku familiju, sto znaci da ce mi uzeti dosta vremena dok se ne vidim sa svima.Nitko jos nije imao
priliku vidjeti uzivo moju djecu.Kada sam juce razgovarala sa bratom on se smije i zafrkava da sam otisla sama, a vracamo se nas cetvaro, ne racunajuci supruga koji dolazi kasnije.
Ponekad mi se ovaj zivot ovdje cini skroz nestvarnim, jer su sve vazne stvari u zivotu protekle bez kruga obitelji.Vjencanje, rodjenje djece, krstenja, rodjendani, sve ono sto djelis sa najuzim krugom obitelji, i dragim prijateljima. Sve smo to obiljezavali sami.Fali mi sve to, a najvise ono kada dolazis kuci iz bolnice sa tek rodjenim djetetom, a tamo te ceka miris tople juhice koju mi je skuhala moja ili njegova mater.
Pa onda postelja u kojoj si bar sedam dana, i mazis se sa tim malim stvorenjem, a rucak je serviran na stolu.Sve je to proslo bez njih, i nikada se nece moci nadoknaditi.
Prevelika je cijena koju placamo ovdje.Nema te vrijednosti na ovom svijetu koja moze sve to nadoknaditi.
Osjecaj pripadanja jednoj okolini koja ti je poznata i draga srcu.
Necu vise sa emocijama, realnost me zove.Najmanji sin se probudio i zove me nazad u stvarnost, odoh!