Astorija life!

Danas je dragi brate tvoj rodjendan.Neka te andejli cuvaju,miluju ranjenu dusu, majka Bozja neka ti pruzi utjehu u svom zagrlaju.
Znas da te volim, da ces uvijek biti moj Bozo.Bol se malo stisava, mozda zato jer si ti nasao svoj mir.

Danas je nama i godisnjica braka.Pet godina i puno dogadjaja.U tri i po godine troje djece.Ne mogu se bas svi pohvaliti sa ovakovim brojem djece u tako kratkom vremenu.Sinoc zovem sestricnu u Zadar da je cujem, a njenoj maloj je bas rodjendan.Sedamnaest godina, zivot na dlanu,puno iscekivanja, nedosanjanih snova,mastanja...lijepe godine.Sjetim se mladosti, i koliko sam bila sputavana. Nadam se da cu ja
biti malo fleksibilnija, ne bih volila biti prestroga, da ne bi donijelo neki suprotni efekat.

Kako je vasa mladost prosla, da li zalite sa necim? Da li su iscekivanja pretocena u stvarnost, ili je sve otislo nekim nezeljenim tokom?
Ove moje godine su valjda neke godine preispitavanja onoga sto sam prozivjela, i sto bi sada zaista trebalo i moglo da se napravi, u
smislu da sve ide nekim pozitivnim tokom!

Idem sada da bacim jos oko nabrzinu na vase blogove, jer moje vrijeme za opustanje istice, zapravo su se vec moje dvije pticice digle i cvrkucu, jedna jos spava u svom gnijezdu...

Tiho je, jos svi spavaju, ja sam malenom sinu dala njegovo prvo mlijeko, sve ih ususkala i iskrala se iz kreveta da uhvatim malo mira.
Prija mi malo da budem sama, sto su rijetki trenuci, a zapravo su tako potrebni da bi mogli uhvatiti ravnotezu sa samima sobom.
Evo, tako ja u rano nedjeljno jutro gustam uz jutarnju kavicu, i kokos kekse koje obozavam.Nadam se samo da moja najstarija curica
nece opet pozuriti sa ustajanjem, kao sto to ona zna.Cim vidi da je kroz prozor promolio dan, ona van iz kreveta, jer se ne spava kad sunce izlazi van, kako ona veli.
Poslije cemo obaviti uobicajene telefonske pozive za Hrvatsku,doruckovati burek iz Djerdana, pa onda se ja bacam na kuhanje juhe, i tako
prolazi i ova Nedjelja...
Vama je vec i popodne doslo, ali svejedno vam svima zelim ugodan ostatak dana sa svojom obitelji!

Cini se da nam je ovo godina tuge u obitelji.Dida nam se ipak nije uspio izvuci iz teske bolesti.Umro je u Cetvrtak u rano jutro.
Suprug je otisao na pokop, ja jos nemam papire, a nije sa malenom djecom bas ni ici na tu tuznu situaciju.
Tako smo nas cetvero sami do Ponedjeljka kada se suprug vraca nazad.Nadam se da se nece nista ruzno vise dogoditi do kraja godine.Neka mu Bog pomiluje dusu.
Moja me Katarina pita kada ce se tata vratiti? Ja joj velim sutra,a ona pita kada je to sutra ?
Nasmijala me upravo sada, jer mi kaze" mama brace voliju brace, a curice voliju curice"!
Zna ona meni jos reci "mama nemoj nikuda ici, jer te tvoje malene curice trebaju"!
Neki dan me naljutila u samoposlugi.Mozete si zamisliti mene kako guram malenoga u kolicima, a njih dvije
se svaka sa jedne strane drze za kolica, i tako mi manevriramo izmedju uskih redova...
Jednog trena ja uzmem u ruke jedan proizvod da pogledam datum, a moja Katarina u casu nestane, odjuri
na skroz drugi kraj samoposluge.Zovem je jednom,drugi puta,pa treci, i tek onda evo nje!
Onda sam joj ja malo diskretno izvukla uho, jer joj ja pricam svaki puta kada idem sa njima u kupovinu da mora biti pokraj mene, da nesmije nista dirati, samo gledati, ali to su samo prazne price, jezik mi optadne od govorancije.
Bilo bi krasno, idealno zapravo da se njima moze sve pricom objasniti, da im to ostane u glavi.Jednostavno je valjda tako dijete,puno energije,radoznalosti, bez imalo straha.Ona bez trunke stidljivosti stupa u kontakt sa nepoznatim ljudima, tako da je moram svake sekunde drzati na oku.
Evo, moje vrijeme je isteklo, moram brzo obaviti jos par telefonskih razgovora, i onda dorucak,pa rucak...i tako redom do kraja dana!