Cini se da nam je ovo godina tuge u obitelji.Dida nam se ipak nije uspio izvuci iz teske bolesti.Umro je u Cetvrtak u rano jutro.
Suprug je otisao na pokop, ja jos nemam papire, a nije sa malenom djecom bas ni ici na tu tuznu situaciju.
Tako smo nas cetvero sami do Ponedjeljka kada se suprug vraca nazad.Nadam se da se nece nista ruzno vise dogoditi do kraja godine.Neka mu Bog pomiluje dusu.
Moja me Katarina pita kada ce se tata vratiti? Ja joj velim sutra,a ona pita kada je to sutra ?
Nasmijala me upravo sada, jer mi kaze" mama brace voliju brace, a curice voliju curice"!
Zna ona meni jos reci "mama nemoj nikuda ici, jer te tvoje malene curice trebaju"!
Neki dan me naljutila u samoposlugi.Mozete si zamisliti mene kako guram malenoga u kolicima, a njih dvije
se svaka sa jedne strane drze za kolica, i tako mi manevriramo izmedju uskih redova...
Jednog trena ja uzmem u ruke jedan proizvod da pogledam datum, a moja Katarina u casu nestane, odjuri
na skroz drugi kraj samoposluge.Zovem je jednom,drugi puta,pa treci, i tek onda evo nje!
Onda sam joj ja malo diskretno izvukla uho, jer joj ja pricam svaki puta kada idem sa njima u kupovinu da mora biti pokraj mene, da nesmije nista dirati, samo gledati, ali to su samo prazne price, jezik mi optadne od govorancije.
Bilo bi krasno, idealno zapravo da se njima moze sve pricom objasniti, da im to ostane u glavi.Jednostavno je valjda tako dijete,puno energije,radoznalosti, bez imalo straha.Ona bez trunke stidljivosti stupa u kontakt sa nepoznatim ljudima, tako da je moram svake sekunde drzati na oku.
Evo, moje vrijeme je isteklo, moram brzo obaviti jos par telefonskih razgovora, i onda dorucak,pa rucak...i tako redom do kraja dana!
Post je objavljen 12.11.2006. u 13:50 sati.