Astorija life!

Naslov je sam po sebi dovoljan,ja nemam puno sto dodati.Tuga je u meni,oko mene,monotonija joj dodaje samo jos jacinu.
Osmog je bilo dva mjeseca,a ja jos cekam da me nazove, da mi posalje poruku...
Evo i sada jedva pisem od suza,boli tako snazno, a tako zarko zelim osjetiti njegov zagrljaj,cuti njegov glas...
Kuci zovem svako malo,snaji i djeci je tesko i pretesko, za mamu ne trebam ni govoriti,to ne zeli ni jedan roditelj doziviti.
Cini mi se tako besmislen ovaj zivot,kada ti smrt otrgne dragu osobu,sve se komplet promjeni u tebi,dugo,dugo ce trebati da
prebolim,mozda do vjecnosti.Ujutro se budim sa tolikom tezinom u sebi, da mislim da bi volila samo da me puste svi.
Jedino sto me drzi je to da cemo na godinu ici kuci na par mjeseci, i da ce djeca napokon upoznati moju i njegovu familiju,babe
i dida,Katarina me svako malo pita zasto baba ne dodje da ju vidi.Djeci fali sve to, ovdje nemamo nikoga.
Mada sada mislim kakve sam srece da ce se nesto iskomplicirati kada dodje dan da idemo,jer smo mislili kako cemo ici i ove godine,
pa nije nista ispalo od toga, mozda sreca bude na mojoj strani!