utorak, 29.04.2014.

Nekako najviše me boliš ti.

Jesam li iscijelila od svojih duševnih boli?
Odlazim na jedino mjesto gdje se još osjećam u miru i dobro. Nebo ima par slojeva kapa na sebi, osulo se zvijezdama, oblacima i neobičnim svijetlećim dijelovima. Gledam točke svjetlosti oko sebe i dišem, i svim srcem želim da znam prestati razmišljati.
U prsima osjetim fizički čvor, kao da mi je kost urasla u srce i jednako tako boli. Što se kvragu dogodilo i koji kurac sam opet napravila? I nije samo srce bolno, i želudac je i glava je, ovisi na kakve se misli fokusiram. Voljela bih da u takvim trenucima imam bilježnicu da zapišem u nju sve te emotivne izbljuvke koji stvaraju toliki kaos.
Sanjam da ne smijem zaspati, a užasno sam pospana. Ako zaspem, dogodit će mi se nešto užasno, ali ne znam što. Dok sanjam taj san spremam samu sebe na to da je svejedno što će se dogoditi, samo da se trebam prestati bojati. Nekad sve u životu vodi do tog trenutka. Nekad samo želim prespavati sav svoj strah i neodlučnost.
Nekad izađem iz kuće i molim za kišu, samo da pada, a ja da hodam. I svaki put krenem besciljno, a noge me same nose gdje mislim da sam u miru i gdje mislim da sam dobro. A onda opet osjetim kost uraslu u srce, valjda na onom dijelu punom ožiljaka od usranih ljubavi, i štitim se beskrajno i ne opuštam se i nisam u miru i nisam dobro.
I sve što mi je u glavi da vičem na njega i da ga udaram, sve sam srušila što sam gradila, otišlo je u negativno umjesto na nulu, umjesto da želim dobro ljudima oko sebe, mogu se samo fokusirati na to koliko je usrano u ovom trenutku biti ja, i kako konstantno ulažem u osobe koje nisu dobre za mene.
U ovom trenutku mislim da nemam u životu osobu koja bi rastalila okošteni dio srca, opet sam previše dala, a premalo dobila zauzvrat. A onda sjedim i plačem od nemoći i pogrešnih odluka, i ovako propadnem i izgubim se i vičem da odjebu iz moje glave, ne želim ga više vidjeti, ne, želim ga vidjeti još jednom, samo da mi se srce uzlupa još jednom od navale adrenalina kad se nasmješi, ili kad me doziva, kad se jednom tjedno osjećam posebno i sretno, ali sad se već znamo i to možda više nije takvo, i ja možda više nisam divna, a možda više nije ni on toliko dobar čovjek, ne volim ih kad su neodlučni ne volim ih kad su neodlučni, ne volim ih kad su neodlučni, a on bi da ga volim unatoč tome.

Nisam iscijelila, nisam.
Tako sam umorna.