četvrtak, 09.01.2014.

90.

Jutros sam se trebala probuditi, ne, dić iz toplog krasnog kreveta, najkasnije u šest i po, da bih u sedam u jutro bila na vađenju krvi. Stavila sam mobitel na punjenje na drugi kraj sobe, baš da se moram ustati da ugasim budilicu.
Budilica je prvi put zvonila u šest i deset, drugi put u šest i dvadeset, kad sam se vjerojatno (budući da se ne sjećam), ustala iz kreveta, uzela mobitel, ugasila budilicu i vratila u krevet.
Probudila sam se u jedan i po popodne. Ovo spavanje/nespavanje, ne, ova nemogućnost da se probudim prije popodne pod hitno mora prestati.