nedjelja, 24.11.2013.

138.

Nemoj se ljutiti, danas nije dobro da se svađamo. Nemoj se ljutiti.
Sad je kasno za to da se ne ljutim, jebo te suši od lososa, da te jebo losos.

I grli me i grli me i ponavlja nemoj se ljutiti, nemoj se ljutiti, i onda mi bijes prolazi. Ništa nisam uništila ovaj put. Niti jedan dio sebe. Trenutno je dobro.

A onda pričamo. I pričamo. I smijemo se. I plačemo. I pričamo. I gotovi smo.
Sjedimo 15 minuta mirno. Mislimo pozitivno. Ne znam otkud mi unutarnji mir da mislim pozitivno kad mi se ruši svijet. Ne ruši se zapravo, samo iščezava. Od savršene konstrukcije legića i tetris oblika, postao je providan kao masni papir. I vrlo poderiv, zapravo nimalo sličan masnom papiru.

Ne dajem mu više ništa. Da je ovo normalan post, zvao bi se moj dečko je glup.

Onda je odlučio da je bolje da smo prijatelji, i onda smo prestali biti ljubavnici i opet postali najbolji prijatelji. Patetičan zvuk mog slomljenog jebenog srca je njegov smjeh na moju provalu. Al ne cmizdrim kako bih inače, sjedim tamo kraj njega i smijem se s njim.
Toliko uzavrelog sranja skuplja mi se u solarnom pleksusu, da imam osjećaj da mi je zabio nož u želudac. I sad ga okreće. Jebote, boliš me.

I onda sam mu rekla, glup si. Grlio me i sakrio se točno ispod moje vilice. Ti si glup. Govoriš mi da želiš sve sam, a onda mi govoriš da masu toga nisi mogao učiniti sam. I da sam ja cijelo vrijeme bila tamo za tebe. Zatvorio si se u kutiju, opresirao samog sebe, trebalo ti je godinu i nešto dana da se otvoriš prema meni, jer si samom sebi utuvio u glavu da nisi slobodan kad si sa mnom. Doveo si se do toga da za sve kriviš mene, i da se u jutro budiš mrzeći me. Ti si glup, jer si me toliko puta iznevjerio i povrijedio, da više nemam nikakvog povjerenja u tebe.
Volim te, al glup si, ja to ne mogu promjeniti.

Svaki njegov potez rezultira time da mu ne mogu vidjeti lice dok mu zadajem posljednji udarac svoje uloge u teatralnoj sceni prekida. Ne odlazim s njim spavati u krevet. Ostajem u dnevnom, gdje je toplije.