ponedjeljak, 28.10.2013.

161.

Sjećam se jednog dječaka.
Bio je visok, žgoljav, jako kratke svijetle kose, volio je životinje i ljude i svirao je gitaru.
Imali smo možda tri ili četiri godine, i bio mi je prvi prijatelj kojeg se sjećam.
Malo ljudi je sposobno sprijateljiti se s krajnje namrgođenim djetetom.
Penjali smo se na stabla, lovili i označavali guštere, zajedno otkrili dar za muziku.
Htio je postati veterinar kad odraste.

Kad smo krenuli u školu, vidjeli smo da su nas smjestili u isti razred.
I što je nabrajao godine, to je bio viši, krakatiji, al osmjeh i gitara na leđima su ostali isti.
Počeo je slušati Freedie Mercuryja i fanatično pjevati Queens svaki put kad bi nam ponestalo tema.
Jednom je uglazbio neku moju emo pjesmu. Neću zaboraviti miris njegovog stana i njegove nasmijane mame i njegove gitare i neugode što ću upravo na njegovu melodiju otpjevati svoju pjesmu.
Onda sam odselila i više nisam bila tamo da igram bejzbol, više nije bilo drveća po kojem se zgodno penjati, i iskreno, odabirala sam neke druge stvari kao svoje prioritete.

Sljedeći put kad smo se sreli već smo bili odrasli ljudi, u Rijeci, oboje na faksu.
Taj krakati odrasli dječak pričao mi je kako je zaljubljen i kako će oženiti svoju djevojku.
Obećali smo si na kavu kad budemo našli vremena. Na kavu, da se sjetimo starih vremena.
Ali sve moje djetinje izlike koje ionako rijetko napuštaju moju glavu nikad to nisu dopuštale.
Kad je odrastao, nije postao veterinar, već brodograditelj. Možda je volio i brodove, ne samo životinje?
Možda ga je nešto promjenilo, pa je htio zaraditi? Možda mu je bilo svejedno, jer je na koncu, bio sretno zaljubljen?

Posljednji put kad sam ga vidila, upoznala sam njegovu suprugu. Ona je jako lijepa. I društvena i nasmijana, baš kao i on.
Pričali smo i pili i pričali i pili, a onda se dogovorili za još jednu kavu koja se nikad nije dogodila.

I onda mi je palo na pamet, da ga nikad nisam vidjela ozbiljnog. Da je uvijek bio tako sretan što me vidi, i da bi svaki put kad bi sreo nekog člana moje obitelji posebno puno pozdravio mene. I onda bih se ugrizla za jezik i samoj sebi rekla da ću mu poslati poruku za tu kavu čim budem malo duže na istom mjestu na kojem je on. Da pričamo kako smo nekad i da se smijemo kako smo nekad i da šutimo kako smo nekad, kao djeca.

Zagrlit ću jednu fafarikulu, jer se već odavno ne mogu popeti ni na jednu. Potražiti kojeg guštera i pustiti ga da mi pobjegne, jer odavno sam preusporena da bih ga uhvatila. Poslušat ću koju pjesmu od Queena. Posjetit ću mjesto na kojem su pokopali moj krakatog i nasmijanog prvog prijatelja iz djetinjstva. I tek na samom kraju popiti tu kavu s njim, samo bez njega. I šutiti o cijelom tom životu o kojem smo htjeli pričati.