petak, 11.10.2013.

178.

Prozor je otvoren. Rascijepilo se nebo. Ovo je najmanje treći put danas. Tuča pada veličine oraha. Hvala Bogu, ne moram van.

Ne znam kad sam počela mrziti kišu? S prvom upalom pluća? Kad sam prestala biti dijete?

Ima par scena koje nikad neću zaboraviti. Ne postoje takve u sadašnjoj vezi. Možda dok smo bili prijatelji. Ništa novije. Toliko intenzivno.

Mislim da je bio deseti mjesec, nisam baš dobra s pamćenjem kronologije. Isto se ovako lomilo nebo. Neobično je primjetiti kako sam već treći deseti mjesec za redom nekako sjetna.

Lomilo se nebo.
Bili smo tako zaljubljeni jedno u drugo.

Prvo kišica, a nas dvoje, ruka u ruci, šetamo po oblacima.
Život u loncu nauči te da kišica ne mora uvijek biti samo to.

Ne sjećam se više detalja, više je na preskoke, kao zbilja kompleksan san. U nečijem ulazu, pokisli kao miševi, umiremo od smijeha, sklanja mi mokru kosu s lica, govori mi jebote, kako si ti lijepa. U dugim mu je trepavicama zapletena kiša, oči su mu nekako posebno smeđe, i ljubi me tako nježno, da bih najradije ostatak svog života provela samo u tom trenutku.

Onda trepnem. I zatvorim prozore.

"Veni pada tuča veličine oraha.
- Da."