nedjelja, 25.08.2013.

225.

Probudio me u sedam u jutro mobitel. Zapravo, nije bilo uopće poetično. Zvonio je ko luđak, dok nisam otvorila oči u glavobolju od koje mi je bilo muka što sam se uopće usudila otvoriti oči tako rano.

Naime, večer prije mi je tata sav razdragan predložio da dođem na misu da ga vidim kako čita pred ljudima, s tim da je to rekao pod pretpostavkom da nema teoretske šanse da se probudim u nedjelju tako rano u jutro da slušam misu pod lipom na susjednom otoku.

Budući da sam odlučila da mu dokažem da je pretpostavka majka svih zajeba, navila sam tu prokletinju od mobitela da zvoni tako rano, probudim se s glavoboljom u olujno nevrjeme.

Čujem da ljudi bauljaju po kući, ali nitko ne izlazi. Pogledam kroz prozor, nebo je crno, grad se ne vidi, rekla bih da je magla, al nije magla, brate sestro, nego teška kiša. Ljeto je pokojno. Nitko nije otišao na misu. Na otoku ne držimo zimsku robu. Svejedno, par sati nakon, kiša je stala, i cvrčci su vratili pilanu natrag u dvorište.


(prečitavam post, i čini mi se kao sastav na temu "kako sam mislila da je završilo ljeto") :D