kindergarten cosmocart

Došao je i taj dan. Priznajem, pokušavao sam se pripremiti za to i uvijek mislio kako je zapravo tanka granica. I kako se život pretvori u košmar za tren. Ali, zateklo me i kao da si mi zabila nož u prsa. Da. Ne dišem baš najbolje. Pogledao sam ručak na stolu. Ne jede mi se. Samo sjedim i zurim u prazno. Neda mi se van. Plešite vi. Gdje sam pogriješio? Zatvorio sam se u sobu i ležim na krevetu. Ne mogu vjerovati. Nevjerica. Još se uvijek nadam da ćeš doći i reći da si se samo šalila. Iako znam da to nije moguće. Ovo je for real. Sranje. Mogla si mi barem u lice to reći, a ne ovako, kao kukavica. Preko sms-a. Daj nazovi barem. Da ti čujem glas još jednom. Iako znam da bi me presjeklo u prsima. Ovako samo, napola suznih očiju gledam u tvoju zadnju poruku;
pauk nam je digao auto.