kindergarten cosmocart

Ulice su bile prekrivene neko čudnovatom prašinom ili se barem meni tako činilo. Kao da je netko ukrao sve sivo iz ovog čudnog grada. Meni čudnog. Utrecht. Hodam, i gledam fasade. I ljude što prolaze pored mene. Smiješak im je na licu, svima. Čudesno. Dolazim do malog trga i nalazim klupicu na koju ću sjesti. Sjedam. Zamišljam, koliko je ovdje parova sjedilo, koliko je prvih poljubaca palo, koliko emocija izmjenjeno, možda je netko ovdje i ljubav vodio. Sjedim i upijam Sunce, vjetar, ljude oko sebe. Zapuhalo je jače. U bircu nasuprot mene podigle su se novine i raspršile po svim stolovima. Gledam dalje, jednom gospodinu si ispale novine isto na pod a vjetar im je podigao listove. Samo stoji i gleda ih kako ih vjetar otpuhuje. Na trenutak, kao da je cijeli Svijet odlučio otkantati na tisuće bezglavo upotrebljenih riječi, hladnih riječi koje su na kraju kao posljedicu imale samo stvaranje paranoje i lažne nesigurnosti u svijetu. Sjedim i dalje na klupici. Smijem se. Svi se smiju. Sivilo ne postoji. Sunce se smije kroz listove na granama i igra s travom na tlu pored klupice na kojoj sjedim. Dan je topao. I svjetložut. Koliko smo zajedno? Godinu i 8 mjeseci negdje. Izračunavam nabrzinu. Imali smo svojih "uspona i padova". Jesmo li se izgubili jedno u drugom? Nemam takav osjećaj. Kad te ljubim još uvijek uživam u tome. Kao onih prvih par minuta, tamo na jednom trosjedu s prigušenim svjetlima. Sjećam se. Onog trenutka prije nego nam se usne dodirnu a jezici isprepletu. Adrenalin. I onog trenutka poslje. Strast. A najrađe se sjetim onog što slijedi nakon jednog i drugog. Ljubav. Jesam li ti dosadio nakon svega? Mogu li te osvojiti još jednom ako jesam? Znam da ćeš proći ovuda kasnije s njom i njim. Ja sam kakti ostao doma riješiti neke stvari. Ali nije mi se ostajalo unutra, nešto je vražije u zraku bilo ujutro. Morao sam van. Stojim tu, znam da ćete proći uskoro. Odlazim u cvjećarnu. Mali buket cvijeća. Kakav klišej. Ali nikad ti nisam poklonio cvijeće. Sve ovo vrijeme. Kupujem i šešir. Izlazim van sa cvijećem u ruci. Ne znam koje je cvijeće. Znaš da se ne razumijem u to. Vidim vas. Troje. Malo zaostaješ za njima. Nešto su se zapričali i pobjegli ti par koraka. Još uvijek me ne vidiš. Dolazim ti s leđa, dotaknem ti rame. Ti se okreneš ali me ne prepoznaš odmah prvi čas. Zbog cvijeća. I više zbog šešira. Izraz lica ti odaje zbunjenost, ali samo na trenutak. Navikla si da ti se svakakvi tukci nabacuju. Podižem glavu i ti me prepoznaješ. Osmijeh ti je lijepši od najlijepšeg proljeća. Primam te za ruku, bez riječi i odvlačim u ulaz. Naravno, hotel je. Penjemo se stepnicama iako ne znam kud točno idemo. Što će njih dvoje misliti? Nije me briga. Shvatila si što mi je napameti. Skidaš mi šešir i ostavljaš ga na stepnicama. Da doliješ malo ulja. Na vatru. Penjemo se kat više. Odlazimo u kut hodnika, iza ugla. Klupica za goste dok čekaju ili samo tračaju ujutro. Cvijeće si putem negdje izgubila. Skidam košulju s tebe, potrgao sam sve gumbe. Guraš mi ruke pod majcu. Osjećam ti dlanove preko cijelih leđa, i kako me pokušavaš skinuti. Skidamo je. Nemam ni problema s grudnjakom, sve je kao u nekom transu. A i ta tvoja suknjica. Zavlačim ti ruku pod nju. Ta tvoja bedra. Vršcima prstiju se igram po njima čas a onda ih zavlačim pod gaćice i skidam ih. Onda opet natrag preko bedara i spuštam ti ruke skroz po cijelim nogama. Stajem, da bi se nalukuno iza zida jer čujemo neke ljude kako desetak metara odnas ulaze u lift i odlaze svojim putem. Za to vrijeme otkopčala si moje traperice. Skidam svoje boxerice, gle čuda, najdraže. Crne. Naginjem se nad tebe. Srce mi kuca brže od zamaha krila. Kolibrićevih. Ulazim u tebe. Mmm. Ne znam je li neka droga bolja od ovog osjećaja ali čisto sumnjam. Ljubim ti grudi. Vrat. Bradu. Usne ti grizem. I ti moje. Okrećemo se i ti sjedaš na mene. Gledam te u oči i držim za ruke. Stišćeš mi prste. Obožavam tvoj topli dah. Na mojem vratu. Još malo. Držim te. Dlanovi mi su mi na tvojim leđima. A usne na usnama. Vrhovi jezika pričaju neku svoju, samo njima znanu priču. SAD! Huh. Žamor u daljini. A ja ne bi išao. Nikud odavde. Ni ti. Pa nejdemo. Što ako dođu, pa nas vide? Što je s ono dvoje, možda nas traže? Nije me briga. Sad ne. Za čitav svijet. Ionako nećemo govoriti idućih pola sata. Najmanje. Imamo jednako izgubljene poglede. One poglede.