kindergarten cosmocart

don't you wish your boyfriend was hot like me?
don't you wish your boyfriend was freak like me?
dontya?
don't you wish your boyfriend was smart arce like me?
don't you wish your boyfriend was drunkyard like me?
dontya?
don't you wish your boyfriend was fun like me?
don't you wish your boyfriend was creative like me?
dontya?
don't you wish your boyfriend writes like me?
don't you wish your boyfriend drives like me?
dontya?
don't you wish your boyfriend... don't you wish i'm your boyfriend?
dontya?
(lol)


nego da, naranđe bez koštica!
su dobre.

the frist rule of fight club is do not talk about fight club.
Previše vremena. Previše novaca. Previše igrica. Ljudi od 30tak godina. Igraju se po cijele dane. Paralelni svijetovi. Paralelni frajeri. Paralelne uvrede. i couldn't understand a word they said. Kupuju stvari koje im odvlače pažnju. Od problema. Kojih imaju. A glavni problem postaje kako skupiti level više. Zamjenski problem. Za sve. every minute every second buy buy buy. Tko smo mi da im sudimo? Porezni obveznici baš kao i oni. I to nam daje pravo da im sudimo. in the cloud fucking cuckoo land.
the second rule of fight club is DO NOT TALK ABOUT FIGHT CLUB.
Na vrhu mi je jezika. bila su to neka druga vremena. Možda su i bila. Sad je na ekranu samo sexsexsexsexsex. Prodaje. Kupuje. Ratuje. Ubija. A opet. Svi kao imaju problema u komunikaciji s ljudima. Običnoj hej kako si komunikaciji s ljudima. Sve je weather talk. la la land. Imamo opravdanje za sve drugi su krivi! a ne vidimo ništa pa da mogao sam to reći, ali da mogu opet bi napravio isto kao što sam i prije! u ovom prekrasnom popodnevu. Dok se žemske odriču svojih oblina u čast "ljepote". Kalorije. Aha baby. Biti lijepša i mršavija od svoje prijateljice. Baš. Prijateljice. A pustila te da ležiš u svojoj rigotini. Jer ono, kužiš! nije lijepa pored tebe takve. Kupi si nove cipele. Bolje ćeš se osjećati. Prvih pet minuta. Onda se sjeti. Kad si se zadnji osjećala kao da vodiš ljubav sa svojim životom?
the third rule of fight club is; if you're here for the first time, YOU HAVE TO FIGHT!
Kapljica je s vanjske strane prozora klizila niz staklo. Pritom se znala sudariti s drugim kapljicama. Koje nisu klizile. but gravity always wins. Stigla je i do dna stakla. I polako kliznula preko zakitanog dijela koji drži staklo i stijenku prozora tako da dihtaju. Gledao sam je, kao nestaje sve dublje. A meni se onaj predivan osjećaj obrnuto proporcionalno dizao iz trbuha? prema gore. Osjećaj se polako pretvarao u riječi i šapnuo sam ti na uho. :šapće: Krv iz moje arkade nije prestajala curiti. Uopće nije boljelo. Krvi je bilo i po tvojoj košulji. Prste smo isprepleli odavno. Zgrade oko nas su se počele rušiti. you're not the content of your wallet. you're not your credit card. you're not your new mobile phone. you're not your new convertable car.... you're all dancing, all singing crap of this world. trenutak kasnije. brzinom kolibrića. proletjela je jedna slika. svi su je vidjeli, ali nitko nije htio priznati.

what's the first rule?
what's the second rule?
what's the third rule?


;)

Gurni me sasvim samoga
U objektivno hladno more
Premaži mi oči finim lakom
Prije nego ti pobjegnem pod oblake
Jer tko zna što tamo skriva se
Ti si moj inžinjer

Korigiraj moje korake
I način na koji čujem zvukove
Zaštiti me od mene samoga
I učini da te beskrajno volim
Ali samo kad to tebi zatreba
Ti si moj inžinjer

Stavi moju glavu u tvoju sobu
Pa na nju malu košaru
Da kao filter snove mi uređuje
A onda me zapakiraj i u izlog stavi
I na sniženju nekom podvali
Jer ti si moj inžinjer




disklejmer
napisao sam ovu pjesmu prije godinu dana i nedavno našao odgovarajuću ekranizaciju moje pjesme.
u ranijim kritikama javili su se neki ljudi s idejama da je ovo religiozna ili ljubavna pjesma no sve što mogu reći na takve interpretacije je...
no ipak, sva viđenja pjesme su i više nego poželjna pa autor (u daljnjem tekstu "ja"), moli da se te observacije pretoče u slova pa u piskele na mojim komentarima. hvala.

osvanuo je i prvi filmić na mom blogu!
ha.
ali ovo nije post o tom filmiću.
ovo je post o argumentima.
pa kaže;

Ne bi trebalo dopustiti gay parovima da posvajaju djecu jer će od njih napraviti gay orijentirane ljude.
To bi u prijevodu značilo da je ta ista osoba koja je dala takav "argument" po svom nahođenju hetero samo zato jer su je starci odgojili tako.

Ništa, ovo je samo mali podsjetnik da ako idete raspravljat o nečemu, da za razliku od naših saborskih zastpunika, probate dati argument koji ima smisla.

i imam jedan prijedlog.
kratki.
kupite nekom danas jednu kremšnitu.
obradujte nekog.
onako, iz vedra neba.

uzgred budi rečeno, baš je vedro u ovom mom gradu.
i pustite čudovišta iz ormara na Sunce
;)

Doći ću. Što da kažem? Da se ispričam? Za što? Nisam odgovoran za ništa. Bio sam premali. Ili možda nisam? Ne znam ništa o vama. O tebi. Blokada informacija. Onih pravih. Pitat ću te sto i jedno pitanje. Pustit ću te da pričaš. Za sve ove godine. Ni jedna zemlja kao što je Bosna. Da naprave referendum, raspala bi se na 3 dijela. Ali međunardna zajednica ne da. Ili netko treći. Boje se, da ne učine ljudi opet nešto nažao svojim susjedima, kao nož-žica-srebrenica. Zašto? Zašto? Pokušavaju objasniti kako se klonira čovjek. Nek mi objasne što ti se dogodi u glavi da miniraš kuću susjedu s kojim si 40tak godina pjevao iste pjesme, isto vino pio, istim livadama šetao, za istu repku navijao.
Držat ću je za ruku i slušati te. Pričaj nam samo lijepe stvari. Zlo mi je od mržnje. Zlo mi je od nerazumijevanja. Od prezira prema drugačijem. Sjećam se kako je jedan tu iz ulice, izbjeglica rekao da su imali susjede druge vjere koji su za vrijeme rata ispali loši (da upotrijebim eufemizam) i da on više ne podnosi pripadnike te vjere. Kad bi barem jedan dobar potez nekog člana njih ili nas ili koga već?? mogao to pobrisati. Tako lako. Kao što jedan sve sjebe. Kao što jednog slijede.
Oprosti. Oprosti, za sve, što su moji napravili. Ili njihovi. Čiji već.
Most. Kažu da ako želiš povezati niti moraš ponovo uspostaviti komunikaciju. Pričaj mi. Puno mi pričaj. Želim sve iz tvog srca, iz tvog kuta čuti. Ne znaju oni ništa.
Zašto? Zašto ljudi ne mogu sa zanimanjem upoznati novo, sa željom da nauče više o drugom a samim time i o samom sebi?
Ljudi su ljudi. Su ljudi. Ili nisu?
Što nas to čini ljudima? Što se ponašamo "ljudski"?
Oprosti. Oprosti. Ne možeš. Nisu meni rušili grad. Nisu meni granatirali igrališta. Nisu meni minirali polja. Nisu meni odvodili ženu i djecu. Nisu meni po kvartu klali.
Oprosti, što ih nisam sprječio. Nekako, bilo kako. Kako da razumijem kad sam samo vidio na televiziji? Iskrivljena stvarnost, ono što žele da vidim to i vidim.
Pričaj mi. Pričaj mi. Plači ako treba. Tuci me ako želiš. Gurni me s mosta.
Dat ću sve od sebe da pokušam razumjeti.
Iako nikad neću moći. Razumjeti. Kako je, kad ti ruše most. Tvoj most. Vaš most. Naš most. Naš most.
Gotovo da razumijem. Sad kad je naš.
Oduvijek je naš. Zauvijek je naš.
Ne može ga sva mržnja svijete srušiti ma koliko pokušavali.
Pričaj mi.
Želim tvoje riječi. Tvoje osjećaje. Nemoj racionalizirati. To rade znanstvenici. Imaju objašnjenje za sve. A ne znaju ništa o osjećajima. Izmjerili su ih u petrijevoj zdjelici. Enzimi. Ili tako nešto. Odlično.
Ako su enzimi ono što ponovo grade mostove.
Ako su. Ih izmjerili točno. A i ti i ona i ja znamo da nisu.
Pričaj nam. Dugo nam pričaj.
Kad sam napisao da želim samo sretne stvari. Lagao sam.
Svaka tvoja riječ je sretna jer je ovdje.
Pričaj nam.
Poslje ćemo popiti jednu za dušu, kao što se kaže.
I pjevaj nam onda.

sing sing sing sing
for all the love we bring

Ivo i Jadranka. Su članovi nekog internet foruma. A to ne znaju. Al znaju se u stvarnom životu.
Ivo je zaljubljen u Jadranku. I Jadranka u Ivu. Ali nisu si to priznali još jedan drugom. Jer imaju neke strahove i puni su kalkulacija i "what if"-ova. Fali im neka kap da prelije čašu. Da se "stvar" zahukta. Da netko napravi prvi korak. Ili nešto slično.
Dođe netko od njih dvoje po savjet na forum. Kako i da li uopće.
I kakvi već jesu, savjetuju jedno drugo da bolje da ništa od toga. I tako oboje ostanu praznih ruku, bez voljene osobe.

Nedavno je na jednom internet forumu, dečko otkrio topic svoje cure star godinu dana u kojem je ona došla po savjet da li ga ostaviti ili ne. Nakon 30tak postova u kojima su ljudi navijali da li da ga ostavi ili ne (poistovjećujući nepoznatu situaciju sa svojom, izvlačeći zaključe napretek), netko se sjetio primjetiti da bi možda bilo najbolje da s njim popriča o problemu i proba ga riješiti. Ako je riješiv. Javila je da bude. Još su uvijek skupa.

Zaključak izvucite sami.
Bez savjeta ljudi koji vas ne poznaju, kao ni vašu situaciju ali su sigurni da znaju točno što vi trebate učiniti. I kako će vam se razvijati veza. Ili nešto drugo. Naravno, kad se njima dogodi slična situacija, onda više nisu sigurni, niti znaju što treba napraviti.
Što je zapravo tragikomično.

Maybe you've never seen it
Maybe you've never been through it
But it's the only way to understand it
Save your clever statements
Brave yourself if you want
Still, there's the only one way to understand it
To understand it

nemam naslov za ovaj post.
sjedim, hodam po kući. samo u trapericama. neda mi se imat majca.
čekam sms, da krenem.
po tebe.
vani je neka dosadna kiša padala. cijeli dan.
sad je posustala. valjda je i njoj dosadilo.
idem si stavit kapi za nos.

There are barn doors
And there are revolving doors
Doors in the rudders of big ships
And there are revolving doors
There are doors that open by themselves
There are sliding doors
And there are secret doors
There are doors that lock
And doors that don't
There are doors that let you in and out
But never open
And there are trapdoors
That you can't come back from

hoću proljeće!
i sunce!
i da mi jastuk mirši na tebe!
i lizalicu!
i bademe!

Ulice su bile prekrivene neko čudnovatom prašinom ili se barem meni tako činilo. Kao da je netko ukrao sve sivo iz ovog čudnog grada. Meni čudnog. Utrecht. Hodam, i gledam fasade. I ljude što prolaze pored mene. Smiješak im je na licu, svima. Čudesno. Dolazim do malog trga i nalazim klupicu na koju ću sjesti. Sjedam. Zamišljam, koliko je ovdje parova sjedilo, koliko je prvih poljubaca palo, koliko emocija izmjenjeno, možda je netko ovdje i ljubav vodio. Sjedim i upijam Sunce, vjetar, ljude oko sebe. Zapuhalo je jače. U bircu nasuprot mene podigle su se novine i raspršile po svim stolovima. Gledam dalje, jednom gospodinu si ispale novine isto na pod a vjetar im je podigao listove. Samo stoji i gleda ih kako ih vjetar otpuhuje. Na trenutak, kao da je cijeli Svijet odlučio otkantati na tisuće bezglavo upotrebljenih riječi, hladnih riječi koje su na kraju kao posljedicu imale samo stvaranje paranoje i lažne nesigurnosti u svijetu. Sjedim i dalje na klupici. Smijem se. Svi se smiju. Sivilo ne postoji. Sunce se smije kroz listove na granama i igra s travom na tlu pored klupice na kojoj sjedim. Dan je topao. I svjetložut. Koliko smo zajedno? Godinu i 8 mjeseci negdje. Izračunavam nabrzinu. Imali smo svojih "uspona i padova". Jesmo li se izgubili jedno u drugom? Nemam takav osjećaj. Kad te ljubim još uvijek uživam u tome. Kao onih prvih par minuta, tamo na jednom trosjedu s prigušenim svjetlima. Sjećam se. Onog trenutka prije nego nam se usne dodirnu a jezici isprepletu. Adrenalin. I onog trenutka poslje. Strast. A najrađe se sjetim onog što slijedi nakon jednog i drugog. Ljubav. Jesam li ti dosadio nakon svega? Mogu li te osvojiti još jednom ako jesam? Znam da ćeš proći ovuda kasnije s njom i njim. Ja sam kakti ostao doma riješiti neke stvari. Ali nije mi se ostajalo unutra, nešto je vražije u zraku bilo ujutro. Morao sam van. Stojim tu, znam da ćete proći uskoro. Odlazim u cvjećarnu. Mali buket cvijeća. Kakav klišej. Ali nikad ti nisam poklonio cvijeće. Sve ovo vrijeme. Kupujem i šešir. Izlazim van sa cvijećem u ruci. Ne znam koje je cvijeće. Znaš da se ne razumijem u to. Vidim vas. Troje. Malo zaostaješ za njima. Nešto su se zapričali i pobjegli ti par koraka. Još uvijek me ne vidiš. Dolazim ti s leđa, dotaknem ti rame. Ti se okreneš ali me ne prepoznaš odmah prvi čas. Zbog cvijeća. I više zbog šešira. Izraz lica ti odaje zbunjenost, ali samo na trenutak. Navikla si da ti se svakakvi tukci nabacuju. Podižem glavu i ti me prepoznaješ. Osmijeh ti je lijepši od najlijepšeg proljeća. Primam te za ruku, bez riječi i odvlačim u ulaz. Naravno, hotel je. Penjemo se stepnicama iako ne znam kud točno idemo. Što će njih dvoje misliti? Nije me briga. Shvatila si što mi je napameti. Skidaš mi šešir i ostavljaš ga na stepnicama. Da doliješ malo ulja. Na vatru. Penjemo se kat više. Odlazimo u kut hodnika, iza ugla. Klupica za goste dok čekaju ili samo tračaju ujutro. Cvijeće si putem negdje izgubila. Skidam košulju s tebe, potrgao sam sve gumbe. Guraš mi ruke pod majcu. Osjećam ti dlanove preko cijelih leđa, i kako me pokušavaš skinuti. Skidamo je. Nemam ni problema s grudnjakom, sve je kao u nekom transu. A i ta tvoja suknjica. Zavlačim ti ruku pod nju. Ta tvoja bedra. Vršcima prstiju se igram po njima čas a onda ih zavlačim pod gaćice i skidam ih. Onda opet natrag preko bedara i spuštam ti ruke skroz po cijelim nogama. Stajem, da bi se nalukuno iza zida jer čujemo neke ljude kako desetak metara odnas ulaze u lift i odlaze svojim putem. Za to vrijeme otkopčala si moje traperice. Skidam svoje boxerice, gle čuda, najdraže. Crne. Naginjem se nad tebe. Srce mi kuca brže od zamaha krila. Kolibrićevih. Ulazim u tebe. Mmm. Ne znam je li neka droga bolja od ovog osjećaja ali čisto sumnjam. Ljubim ti grudi. Vrat. Bradu. Usne ti grizem. I ti moje. Okrećemo se i ti sjedaš na mene. Gledam te u oči i držim za ruke. Stišćeš mi prste. Obožavam tvoj topli dah. Na mojem vratu. Još malo. Držim te. Dlanovi mi su mi na tvojim leđima. A usne na usnama. Vrhovi jezika pričaju neku svoju, samo njima znanu priču. SAD! Huh. Žamor u daljini. A ja ne bi išao. Nikud odavde. Ni ti. Pa nejdemo. Što ako dođu, pa nas vide? Što je s ono dvoje, možda nas traže? Nije me briga. Sad ne. Za čitav svijet. Ionako nećemo govoriti idućih pola sata. Najmanje. Imamo jednako izgubljene poglede. One poglede.