Sjećate li se Dvojkice ili Duje ili Dva ili 2mame, moje glasnogovornice, drage blogerice koja je održavala moj blog u danima dok sam ležala u bolnici? Dvije godine su prošle od njenog glasnogovorništva. I odradila žema "posao" za čistu peticu. Pa je još neko vrijeme pisala postove, na svom blogu, pa sve manje i manje. Sad joj na blogu obavijest još od svibnja, da se odmiče mal dulje od bloga na neko vrijeme. Nedostaju mi njeni postovi, ali svejedno znam skoro sve novosti iz njenog života. Jer se gotovo svaki radni dan dopisujemo prek google-talka. Tijekom ove moje blogerske četiri godine blogersko poznanstvo preraslo je u prijateljstvo. A vjerovali ili ne, vidjesmo se uživo samo dvaput. Lani i prekjučer.

Dvojkica je na godišnjem, na moru. Iako sumnjam da će od samog mora imati išta od umakanja nogu, bar je promijenila klimu. I u subotu došla u Rijeku. Ona s juga, mi sa sjevera, nađosmo se u Tower centru. Sjedosmo u Sasso bar. Vi nemojte. Mi smo se debelo razočarali osobljem. Ne znaš od konobara i konobarice tko je bio neraspoloženiji i odbojniji. U kafiću ne možeš dobiti kratku kavu sa šlagom, nego samo duplu (to me podsjeća na jednog slastičara u mom selu koji ove godine daje samo sladolede od 2 i više kuglica, a tjera s "marš" one koji žele liznut samo jednu kuglicu). Ma nemoj. Onda je bilo primjedaba zbog "deci" soka. Pa je osoblje nestalo neko vrijeme iz kafića, uopće ih nije bilo. I konačno, na ljubaznu molbu da nas uslikaju našim fotoaparatom, konobar se bezobrazno otresao. Srećom, il po njih nesrećom, u kafiću je bio zauzet još jedan stol i mladić iz društva nas je rado prasnuo. Fotoaparatom.

Što reći? Tih sat i nešto priče, nas odraslih, što u četvero, što dvoje po dvoje, proletjelo za tili čas. Kao da se viđamo svako malo, razgovor tekao glatko i u dobrom raspoloženju.

Povod za odlazak u Rijeku, osim blogerske kavice, bijaše i razgledavanje trgovina i kino. Ovaj put smo gledali G.I. Joe: Kobrin uzlet (Channing Tatum, Jonathan Pryce, Dennis Quaid, Sienna Miller), novi akcijski film. Vrlo dobar.

E, al je trebalo poslije kino-predstave, u 22 h, izaći iz Tower centra. Kojem donja četiri kata rade do 21 h. I zaključane su stepenice, i zahodi. A nas iz dvorane pustilo na četvrti kat, etažu niže od samog kina. Ter smo se na piš-partiju morali popeti stepenicama. Pa se pokušali na minus prvi kat spustiti liftom. Koji ne radi u to doba. Nego se u kino, nakon zatvaranja trgovina, ulazi i izlazi s petog kata. A mi baš zapeli sići u podzemlje i vratiti se kući. Autom. Na koncu smo uspjeli naći požarne stepenice, i otključana vrata istih na minus prvom katu. I sjesti u auto, i izaći van. Jer su rampe, srećom, bile i ostale dignute...

Nedjeljni sunčani dan iskoristili za vožnju biciklom do Katora, ujutro, muž i ja. Curke spavale, odmarale nakon prvog radnog tjedna. Ležerna nedjelja kratko trajala, al se uspjelo sve planirano obaviti, i još smo se stigli i odmoriti.

Tjedan završio telefoniranjem. Za ovaj vikend planiramo berbu, dogovaramo boravak u Sisku, večeru, spavanje. Pa nazvah i kumicu, udovicu krsnog kuma starije Potočnice. I saznah vijest da se kumica udala u subotu. Nakon godinu i pol dana, našla je srodnu dušu s kojom želi nastaviti život. Ni prva ni zadnja koja je tako učinila. Mogu je razumjeti. Neka joj je sa srećom. Možda uspijemo za vikend izorganizirati upoznavanje s njenim izabranikom, da ga mal ošacujemo.