Osim što je lijepo i dobro i zdravo i ugodno i opušteno živjeti na moru, postoji i vjerojatnost da tijekom ljeta doživiš i neke susrete. Pa i blogerske. Jest da od svih stanovnika Lijepe naše ima malen postotak blogera, pa od njih još puno, puno manji onih koji imaju priliku otići na godišnji na more, a od njih još puno, puno manji postotak onih koji dođu u Istru, ipak postoji vjerojatnost da će netko od njih doći i u ovaj moj gradić. Tak da sam sretna zbog svake blogerske kave popijene u Tondu ili nekom drugom umaškom kafiću.

Prošli tjedan imadoh dva blogerska susreta. Iz Pule čak potegnula Rudarka, njojzi hvala što je prevalila tih 200 km vamo-tamo. Pak smo popili piće s muškim polovicama i par komada djece, što vlastite što tuđe. Do slijedećeg susreta, tamo negdje u rujnu ili prosincu, pozdrav Rudarki!

A onda je iz Poreča došao na kavu i Euro, legenda blog-ha-era. Čitam ga svako radno jutro (osim kad je na godišnjem, jel). I moj muž također. I reče mi muž da ga obvezatno zovem kad mi se Euro javi, da i on popije s nama kavu. I tako bi. Relacija Poreč-Umag bijaše tek majušni dio puta od 5,500 km koje je čovjek-bloger do tada prevalio. A te iste večeri se još vraćao doma... Nadam se da se i nagodinu vidimo!